COLLEGIUM ARTISTICUM

ISMAR MUJEZINOVIĆ
RESTORAN MASOVNE ISHRANE

2010-02-06T12:29:26Z

otvorenje izložbe: utorak, 9. februar 2010. u 19.00 sati

izložba će biti otvorena do 23. februara 2010. godine

ISMAR MUJEZINOVIĆ

Rođen 1942. godine u Osijeku. Diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1966. godine. Saradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića u Zagrebu od 1969. Šef Katedre za slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu od 1979. Studijski boravio u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Danskoj, Švedskoj. Živi i radi u Ljubljani, Sarajevu i Lovrečici.

Pored slikarstva (ciklusi: Tlocrti, Izlazi i Prolazi; Romantičari; Erotike; Restoran masovne ishrane; itd.) bavi se i video artom (autor je muzičkih video spotova sanaglašenom likovnom estetikom, dokumentarnih zapisa i hronika, itd.); filmom (autor je art filmova Crvenkapica se crveni i Enigma, scenografije i dizajna kostima za igrane filmove); fotografijom (autor je velikog broja radova iz koga se izdvaja tema žena i ženski prostori); grafikom i grafičkim dizajnom (autor je višestruko nagrađivanih zvaničnih plakata za Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. godine, dizajna za filmske i izložbene plakate, dizajna i ilustracija za knjige i kataloge); književnošću (autor je romana Ring i Crvenkapica, scenarija za svoje autorske filmove i tekstova pjesama za svoju muziku).

Izlagao je samostalno u Sarajevu, Zagrebu, Tuzli, Ljubljani, Banja Luci, Mostaru, Oslu, Stavangeru, San Diegu, Splitu, Poreču, Rovinju, Rijeci. Učestvovao je u grupnim izlagačkim projektima u Rijeci, Zagrebu, Splitu, Beogradu, Sarajevu, Karakasu, Bejrutu, Tokiju, Aleksandriji, Minhenu, Helsinkiju, Budimpešti, Sofiji, Kairu, Bolonji, Pragu, Milanu, Frankfurtu, Parizu, Rabatu, Kopenhagenu, Ferari, itd.

Za slikarstvo je nagrađivan tri puta u Sarajevu (Prva nagrada na Salonu mladih 1967; Prva nagrada na V Sarajevskom salonu 1970; Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva 1979.), dva puta u Zagrebu (Prva nagrada na Salonu mladih 1969; Vjesnikova nagrada Josip Račić 1979.), u Beogradu (Otkupna nagrada na Drugoj izložbi NOB u delima likovnih umetnika 1966.), u Čačku (Prva nagrada na Memorijalu Nadežde Petrović 1972.), u Francavilla al Mare (Premio d Ortona 1973.), itd. Za zvanične plakate Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984, nagrađen je u Briselu, Oslu i Beču.

U okviru višegodišnjeg društvenog angažmana u Sarajevu pokrenuo je i pomogao realizaciju nekoliko uspješnih projekata: Collegium Artisticum, Deset ateljea za mlade članove društva, Prodajni salon za ULUPUBiH, Skupni atelje za grupu ZVONO, ...

"VATRA"
10. - 25. februar 2010.

Sanela — 2010-02-02T13:18:16Z

U sklopu programa XXVI Internacionalnog festivala Sarajevo "Sarajevska zima 2010", u Gradskoj galeriji Collegium artisticum 10. februara 2010. godine u 19.00 sati biće otvorena izložba / međunarodni, selektirani, kolektivni, tematski, likovni projekt / VATRA, čiji je autor i kustos Eugen Borkovsky.
Na izložbi će biti predstavljeni radovi 39 autora:
Mirna Arsovska, Barbara Blasin, Atanas Botev, Darko Brajković Njapo, Vedran Burul, Samir Cerić Kovačević, Valentin Dimanovski, Bruna Dobrilović, Slađan Dragojević, Asim Đelilović, Ljiljana Golik, Voljen Grbac, Igor Gustini, Burhan Hadžialjević, Anne Hausner, Džeko Hodžić, Pamela Ivanković, Marino Jugovac, Marija Kauzlarić, Gordana Kužina, Miranda Legović, Damir Leka, Lovorka Lukani, Slavica Marin, Edin Numankadić, Saša Pančić, Renata Papišta, Tereza Pavlović, Tanja Pečanić, Leni Raucher, Ira Schneider, Krunislav Stojanovski, Nina Šperanda, Bojan Tankosić, Halil Tikveša, Zlata Tomljenović, Petar Tuškan, Roberta Weissman Nagy, Mirko Werner Fölkl.

predgovor / Eugen Borkovsky, 2009. / 2010.

Vatra je tematska okosnica, orijentir za promišljanje, kojim se bavi ovaj projekt. Priređujući koncept pitao sam se hoće li autori željeti promišljati na zadanu temu. Većina autora se odazvala, i to s radovima, od kojih je mnogo nastalo ili je domišljeno upravo za ovu izložbu.
Djela trideset i devet autora možemo u grubo odrediti unutar nekoliko osnovnih grupa. Podjelu možemo započeti autorima koji polaze od uporabnih svojstava fenomena vatre. Tu je Samir Cerić Kovačević koji diptihom opisuje paljenje cigarete te Darko Brajković Njapo koji svoje radove peče u tavi za palačinke. U sljedećoj grupi nalazimo radove koji problematiziraju vatru kao vizualni fenomen poigravajući se rezultatima njene pojavnosti. Voljen Grbac ih bilježi, Igor Grustini ih nabraja a Barbara Blasin se s njima poigrava. Ona bi mogla ući i u slijedeću grupu koja problematizira element vatre na način da ga pretvara u znak. Tu je Valentin Dimanovski koji zapaža značenje tipske oznake povezane s plamenom. Anne Hausner nudi izlučeni portret vatre izoliran od svega nebitnog. Slično njoj, Saša Pančić uzima sliku plamena, ali je stilizira. Približan rezultat, no bez posizanja za doslovnom ilustracijom, nudi Tereza Pavlović. Ona strukturom i kolorom dobiva znak. Nešto slično postiže Tanja Pečanić ali s manje organiziranom strukturom reljefa. Za razliku od njih Pamela Ivanković doživljaj maksimalno pojednostavnjuje i pomoću geometrijskih oblika formira znak koji odgovara elementu teme. Spontani rezultat na nivou sistema znakovlja, kao rezime vizualnog propitivanja vatre u materijalu, postiže Zlata Tomljenović. No, ona može pripadati i slijedećoj grupi autora koja se igra rezultatima djelovanja vatre. Tako Burhan Hadžialjević uspijeva postići slikarskim postupkom na platnu rezultat koji nam prenosi snagu nekontrolirane stihije. Nešto umjereniji ali slične tematike je rad Damira Leke. Oba autora prenose impresije požarišta. Drugačije od njih, na nivou eksperimenta, ali s odličnim rezultatima izgovaraju Lovorka Lukani, Marino Jugovac i Leni Raucher. Oni sami iniciraju vatru kojom oblikuju, utječu na materijal koji im je zanimljiv. Zapažanja o djelovanju vatre ali na doživljajno – dokumentarističkom nivou obrađuju Džeko Hodžić i Asim Đelilović. Impresiju gorenja, izgaranja tehnološkim procesom, prenose nam Miranda Legović i Slavica Marin. Jedna direktno, bilježeći događanje, dok druga to čini indirektno predstavljajući rezultat djelovanja kontroliranog plamena.
U ovu grupu pripada i rad Vedrana Burula s otklonom k problematiziranju iz pozicije emocionalno – simboličnog značenja elementa vatre. Najdramatičniji rad u ovoj grupi svakako je rad Roberte Weissman Nagy, koja dojam postiže s dva sasvim suprotstavljena materijala koji su još i u neskladu sa zadanim elementom. Osobni, emocionalni stav pri problematiziranju teme u svoje radove uklapaju i Ira Schneider, Ljiljana Golik i Halil Tikveša. Schneider vezujući doživljaj iz mladosti i užareno vrijeme radnje a Golik i Tikveša uz ukomponiranu emocionalnu vrelinu želje.
Mirko Werner Fölkl pozicioniran je između grupe koju karakterizira osobno i grupe autora koji problematiziraju obredna svojstva demistificirajući simbole. Najočitiji iz ove grupe je rad Marije Kauzlarić. Ona i doslovno i simbolično predstavlja ritual uz osobni cinični stav. Za razliku od nje Bruna Dobrilović ritual plasira kao pozitivnu situaciju. Naravno atmosfera je ovdje pasivnija. U ovu grupu, prema ovoj gruboj podjeli, mogli bismo smjestiti i rad Slađana Dragojevića. On na ritual koji imamo u sjećanju podsjeća novim ritualom: ovaj puta u suradnji s vodom. Simbolima u obliku slova, žarom pisanja poigrava se Edin Numankadić. Nešto doslovniji rad podastire Gordana Kužina. Ona se služi ognjem kojim intervenira na oznaku formalnog identiteta. Tu je i rad Mirne Arsovske koja obred gura na rub područja kontrole i pokazuje moguću nelagodu sa benignim elementima koji predstavljaju moguću opasnost. Simbol naslijeđen iz mitologije obrađuje Renata Papišta kao i Nina Šperanda koja predstavlja personifikacije rituala i legendi. Sasvim drugačije od nje Bojan Tankosić ironično oslikava moguću situaciju bizarnog događanja unutar rituala / borbe, gdje je vatra prisutna i doslovno ali i u simboličnom obliku. Asocijativan moment prevladao je pri izboru rada Petra Tuškana. Iako on ne tematizira vatru, njegov rad odlično se uklapa negdje na razmeđi dojma i snage izgovora. Osoban pristup problematiziranju vatre je rad „Pušiona“ Burhana Hadžialjevića. Iako kreće od osobnog, ideju prenosi na univerzalno područje individualnih sloboda.
Kolektivni, tematski, selektirani projekt „Vatra“ dijelom se sastoji od manjih autorskih cjelina. Nekoliko umjetnika prisutno je s jednim radom. Manjina je zastupljena slikarskim radovima. Mnogo više autora ponudilo je objekte, instalacije. U projektu ima dosta fotografija, kojima se predstavljaju fotografi, ali i autori kojima fotografija nije osnovna tehnika izraza. Suvremeni pristup produkciji odrazio se i na tehnikama i materijalima radova u projektu. No, u ovo alter postmodernističko vrijeme to nikoga više ne začuđuje. Kriza vrijednosti, zamjena vrijednosti i sumnja u povijest, reflektiraju se u umjetnosti mijenjanjem i nepoštovanjem uobičajenih pristupa, tehnika i plasmana umjetničkog predmeta. Upotreba gotovo svega i prepuštanje umjetniku na odlučivanje što će biti a što ne umjetnički materijal ovim izložbenim projektom dobiva još jedno svjedočenje.
Kao i uvijek, kad su kolektivni projekti preda mnom, predstaviti rezultate selekcije odgovoran je pothvat. U projekt sam uveo i radove koji teško idu jedan uz drugi, ali ću taj problem riješiti postavom. Umjetnički rukopis svakog pojedinog predstavljenog rada i nizanje likovnih razmišljanja iste premise u seriju zasebnih projekata nameće sukladan pristup prezentaciji. Logika zbirke, kako kaže Groys: „Zbirka kao umjetnički oblik“. Postav kao instalacija ne odgovara umjetnikovom razmišljanju ako kustos nije projekt promišljao kao instalaciju. Bolje rečeno: nizovi radova predstavljaju se tako da se sklapaju privremene cjeline.
Slično kao i u već realiziranim projektima i ovaj postav se s autora Grožnjanskog likovnog kruga proširio do međunarodnog jer u projektu sudjeluju autori iz više zemalja. Iako umjetnost ne bi trebala poznavati granice, ipak možemo podijeliti zadovoljstvo tom činjenicom.
Pred nama je novi u nizu tematskih projekata u produkciji Gradske galerije Fonticus Grožnjan. Poslije „Bilješki mijena“ i „Tjelesnog“ nastavljamo seriju elemenata: vidjeli smo projekte na temu „Kovina“, „Vode“ i „Zraka“, a sada je pred nama „Vatra“. Moram opet reći: nakon 45 godina umjetničkog staža Grad umjetnika Grožnjan još uvijek aktivno, kreativno živi. Umjetnost ovdje ne gostuje. Umjetnost se ovdje stvara. I, evo nas, počašćene izborom za učešće na Sarajevskoj zimi. Zahvaljujem kolegama umjetnicima na kreativnoj suradnji! Kao autor ovog projekta osjećam odgovornost da predstavim svaki pojedinačni rad.

Deblo kao gorivi materijal u ritualnom se smislu koristi kao badnjak. Domaćin ga pali, a ukućani brižno čuvaju vatru. Ovaj prastari običaj u mnogim mitologijama predstavlja značajan događaj i vezan je za kultove zaštitnika kuće, doma. Tako Mirna Arsovska uzima isječak debla kao polazište. No, oprema ga opremom koja je zastrašujuća. U njega umeče predmet koji je nalik na žigicu nesrazmjernih proporcija. Karikaturalni dodatak u obliku žigice, koja predstavlja potencijalnu vatrenu stihiju, prijeteći strši iz debla. Već ovu kombinaciju doživljavamo kao opasnu. No, umjetnica predmetu dodaje kotače, čime izaziva dojam samopokretljivosti. On postaje praktičan. Objekt je zaista opremljen za samoaktivaciju. Tako je nekadašnji ritualni predmet osuvremenjen i osamostaljen. Kroz prizmu naše percepcije postaje još opasniji. Izaziva nelagodu, nešto slično strahu nakon gledanja filma u kojem hladnjak guta ukućane. Dok gledamo Mirnin objekt u galeriji, čini nam se kao da će se pokrenuti. Latice cvijeća oko predmeta bespomoćne su i pasivne. Naziv predmeta izaziva dodatna razmišljanja: „Delay“ - zadržavanje, prepreka, odgađanje. Autorica priziva u sjećanje kašnjenje civilizacije u odnosu na ekološke drame koje je sama izazvala, a koje ostavljaju trajne globalne posljedice.

Barbara Blasin predstavlja radove proizašle iz ciklusa Ugrožena čestica. Radi se o serijama fotografija, na kojima je bilježila opožarena mjesta na hrvatskoj obali: otoke Biševo, Hvar i Šoltu, zaleđe Dubrovnika i obronke Učke. Ona problematizira situaciju koja se dogodila ljudskim previdom ili prirodnim tijekom stvari. Predložak je rezultat drame, sukoba u prirodi te kasnijeg ponovnog buđenja života na opustošenim predjelima. Barbara Blasin višekratno bilježi stanje istih lokacija - nakon nekoliko mjeseci pa opet nakon nekog vremena. Daljnjim kreativnim promišljanjem razrađuje temu. Ona zapaža estetiku požarišta, promišlja ju i prezentira maštovito ali s dozom sarkazma. Fotografije požarišta transponira u oblik modnog detalja ili dezena. Ovim činom umjetnica stihiju pretvara u nešto prihvatljivo, čak atraktivno, barem po izgledu. Tako je standardna ponuda ljetnih predmeta za plažu, kupanje, kampiranje ili šetnju s motivima delfina, valova, sunca upotpunjena novom temom. Ona nudi haljinu, ležaljku, torbicu ili obuvalo s motivom požarišta. Nove predmete ona naziva Beach accessories. Ideja je da se predmeti ponude tržištu a da dio prihoda od prodaje bude namijenjen za pošumljavanje opustošenih područja.
Za ovaj tematski projekt izabrane su japanke. Pred nama su fotografije s motivom požarišta prenesene na čvrsti materijal iz kojeg su šablonom izrezani oblici tabana. Oni će poslužiti kao sastavni dio obuvala. Cijelu ideju možemo prihvatiti kao upozorenje u obliku bizarnog uporabnog detalja. Negativnom događaju atribuirane su pozitivne konotacije. Time je događanje relativizirano. Izgleda da ni vrag nije tako crn kao što se misli.

U ovom projektu jedan od provokativnijih radova nudi Atanas Botev. On inscenira mitološku scenu u kojoj Prometeja zamjenjuje Isusom. Rad obiluje simbolima. Prepoznatljivi su znakovi legendi: pozlaćena ikona, bizantinske provinijencije, muški lik pričvršćen za poprečnu dasku križa i orao u kretanju ka području jetre na tijelu muškarca. Podloga scene na kojoj se odvija radnja vrije energijom: zlatna boja u listićima, izjedena vremenom. Prema legendi, Isus je razapet kad je imao 33 godine. Orao u masonskoj simbolici simbol je trideset i trećeg stupnja. Prometej je, prema grčkoj mitologiji, ljudima donio vatru koju je ukrao bogovima. Za to je kažnjen ali ga je spasio Zeusov sin Heraklo, sin onoga koji ga je kaznio. Možemo citirati Eshila koji u Okovanom Prometeju kaže: Ovakvim užasom bije me Zeus da slomi me, da mi zadade strah. O majko Zemljo presveta, o zrako svjetla sunčeva gledajte kako stradam - pravedan!" Čini nam se da bi iste riječi mogao izgovoriti i Isus. No, Isusa poznamo i iz drugog ugla. U Bibliji stoji: „Isus reče: Ljudi možda misle da sam došao svijetu donijeti mir. Ne znaju da sam neslogu došao donijeti zemlji, vatru, mač, rat.“
Tekst koji Botev prilaže kao dio rada vraća nas u sadašnjost: „Da, to je posao umjetnika: da uzme stijenu iz mračne šutljive zemlje i preobrazi je u sjajan oblik sa neba koji od sebe odbija svjetlost“ (Philip K. Dick: Čovjek u visokom dvorcu). Potrebno je pojasniti: ovaj roman Philipa K. Dicka govori o izmijenjenoj realnosti: opisuje strašnu ali moguću situaciju u kojoj su u drugom svjetskom ratu pobijedile Njemačka i Japan.
Čini nam se kao da Atanas Botev nudi interpretaciju pojma: društvo spektakla. Ovaj rad možemo tumačiti kao igru simulakrumima. Baudrillard nam ukazuje na mogućnost da s konceptom simulacije više nije moguće govoriti o istinitosti ili iluziji, realnom ili imaginarnome. Simulakrumi su sveprisutni. Pojavljuju se u svim aspektima u svojstvu zamjene, imitacije polazeći od iluzije znanja, cyber prijateljstva, erotike. Oni su sastavni dijelovi života suvremenoga čovjeka koji se pretvorio u biće opsjednuto slikama objekata s kojima se poistovjećuje. Neki za to okrivljuju suvremenu tehnologiju, medije. No istina je da kapitalu, koji je zapravo centar moći, odgovara realnost iluzija i da upravo on diktira uniformiranost ukusa, ponašanja, razmišljanja. Iako bi mogli još dešifrirati ovaj rad, završiti ću autorovim riječima: vječita tema o dirigiranoj moći koja svoju snagu i vlast zasniva na načelu da pojedinac u svemu treba biti podređen kolektivu, jer je kao takav, sa potpuno potisnutom individualnošću, najpodložniji manipulaciji.

Potencijalnu snagu i opasnost vatre Darko Brajković Njapo u potpunosti kontrolira i preusmjeruje u koristan (vizualni) rezultat. On na vatri peče palačinke. Sam čin rezultira artefaktima koje izlaže. To je niz, serija, kolekcija ovalnih rasteriranih predmeta bogatog tonskog spektra. Plasmanom, prehrambeni proizvod pretvara se u objekt čvrstih likovnih karakteristika. Neobičnost je i u obliku: rijetko nalazimo, primjećujemo okrugle forme. Okruženi smo uglavnom oblicima ravnih linija kvadratne forme. Tu je ekran računala, televizije, otvor prozora, kutije ambalaže… Okrugle forme rjeđe zapažamo. Čak su i jaja pokušali preformirati u kockasti oblik. Okrugli ili ovalni oblik skoro da predstavlja raritet: okrugli prozor je znatno skuplji od kvadratnog. Čak je i sir ambalažiran u kocku i on je često jeftiniji od okruglog. Mlijeko smo nakon trokuta naučili percipirati u kockastoj ambalaži. Postoje i napori designera da vino ponude u tzv. tetrapaku. Ovi multipli okruglih formi predstavljaju neku vrstu ekskluzive, a nagrađeni smo bogatom, slučajnom gestualnom teksturom svakog pojedinačnog segmenta rada. Vatra, u obliku temperature bitan je faktor zgušnjavanja smjese i pretvorbe u palačinku. Problematiziranje teme projekta ovim radom u potpunosti je poštovano.

Ljepota plamena svijeće postaje kobna za noćnog leptira. Nesklad realnosti koju vidimo i one koju želimo vidjeti Vedran Burul prinosi nam na pažnju. Ova drama, koja je odigrana pred njegovim, a sada i pred našim očima alarmira naše željene vidike i grubo nas osvješćuje. To je kao kad Groys kaže da kada vidimo prekrasnu livadu bivamo očarani njenom ljepotom. Ukoliko usred livade ugledamo strvinu neke životinje, livada postaje gruba i neprijatna. Tako se i ponašamo: kad Afrika umire od pritiska kolonijalizma, koji danas zovemo globalizam, tu informaciju u obliku slike još živog djeteta punog muha potiskujemo u zaborav. Tako su nas ponavljanjem naučili da sasvim mirno promatramo „fotografiju desetljeća“ na kojoj, od straha izbezumljena, gola djevojčica s bezglasnim urlikom trči ispred tenkova. Tu fotografiju smo nagradili objavljivanjima a da nismo učinili ništa. Tako smo i u prošlom ratu dobivali od Karitasa predmete i hranu ili lijekove kojima je rok trajanja istekao. Donatoru je bilo jeftinije poslati to u ratno područje nego platiti spalionicu ili odvoz na smetlište. Ove zdvojne situacije nisu nas opametile. I danas studenti protestiraju da bi ih velika većina medija jednostavno ignorirala. U istim novinama ima četvrtina stranice o studentskom štrajku, a cijela stranica o događajima na nečem sto nazivaju Farma.

Samir Cerić Kovačević inicira razmišljanje o vatri kroz prikaz plamena sa i bez predmeta koji ometa titranje plamička. Kao opravdanje za funkcionalnost plamena uzima cigaretu. Ovaj diptih možemo promatrati na dva načina. Kao bilješku estetike izdvojenog plamena i kao doživljaj plamena u funkciji. Diptih djeluje kao isječak video rada. Uzete se dvije najdojmljivije scene, koje mogu biti smisleni siže. Tamni tonovi fotografija odaju mračnu atmosferu, u kojoj vedrinu unose plameni jezici. Intimnost atmosfere unosi upravo izbor objekta koji remeti jednakomjerni sjaj plamena. Iako remeti oblik plamena, cigareta – koliko god bila na zlu glasu - unosi refleks umirenja, opuštanja, razmišljanja. Dojam ovisi da li ste pušač ili nepušač.

Valentin Dimanovski predstavlja jednostavan ali znakovit rad: on zapaža ormariće sa sustavom za gašenje požara. Iako se radi o sustavu vezanom uz vodu, u fokusu ostaje vatra. Kod proizvođača naručuje predmet ali sa izmijenjenom bojom. Replika odgovara originalu ali nešto ne štima, nešto nas zbunjuje: boja predmeta. Ovo rezultira dvjema nivoima interpretacije: odlično zapažen motiv kojim odgovara na temu projekta, a na drugom nivou razmatra vizualnu situaciju uvijek istog crvenog ormarića. Poput Kosutha predstavlja nam predmet u originalu i njegovu apsolutnu kopiju ali sa kolorističkom izmjenom. Konceptualnim postupkom, mijenjanjem boje tipskog ormarića, opire se uvriježenom. Ustaje protiv propisa koje je nametnula gluhonijema administracija. Ovaj predmet sinonim je za svakodnevne važne ili nevažne oblike koji ili su oznaka ili, svakodnevnim prolaženjem, postaju znak. Tako nas grafit na zidu, iako nas se sadržaj ne tiče, ili fleka u hodniku, prolazeći svakodnevno mimo njih, odjednom podsvjesno počinju iritirati. Signal je to i našeg dubokog nezadovoljstva ali, gledano na učestalost, i nezadovoljstva pravilima unutar kojih se moramo kretati. Svjedoci smo i akteri vremena u kojem su zadani gabariti dopuštenog sve uži. Poput propisa za boju i oznaku ormarića propisuje nam se previše toga što smatramo osobnim. Tu su državne granice, vozni red javnog prijevoza, zabrana rastezanja konopa za sušenje robe preko ceste, do najnovijeg primjera s drastičnom zabranom pušenja. Orwel je bio zaista naivni početnik u predviđanju demokratskih zabrana!

Izvrstan rad na temu vatre sačinila je Bruna Dobrilović. Ona koristi keramičku tehnologiju, koja je ovisna o vatri. No, njoj to nije predmet problematiziranja. Autorica razmišlja o vatri s ritualnih pozicija. Koristeći pretpovijesnu elementarnu tehnologiju, ona oblikuje stožaste oblike. Na jednog instalira metalne žice koje iz njega vire u prostor u svim pravcima. Spontani tijek linije žica simulira vatru, energiju, emanira zračenja. Oko drugog stožastog oblika postavlja stilizirane ljudske figure u krug. Prema navodima autorice, centralni oblici zrače energiju poput ognjišta. Tako su pred nama dvije instalacije koje imaju snažan arhetipski prizvuk. Krug u tlocrtu središnjih predmeta i ljudske figure, postavljene u krug, predstavljaju instinktivno obrednu situaciju. Emitiranje topline i energije s centralnog mjesta dosjetljivo je predstavljeno, naročito u radu s metalnim žicama. Ovaj snažni rad sasvim jednostavno, minimumom elemenata emitira toplu, ljudskom biću neophodnu energiju. To je autorica i željela postići.

Znakovi na koje smo naviknuti odlukom neke samozvane elite s vremenom se učvršćuju u memoriji. Tako Slađan Dragojević uzima znak bivše balkanske države čiji je grb bio, ne bez razloga, ispunjen bakljama s otvorenim plamenom. U vatri se država rodila a u vatri se i raspala. Bez obzira na zaklinjanje svih nacija te bivše cjeline, pokazalo se da su baklje iz grba lako zapalile nacionalističke duhove i priprost narod. Kao opće gorivo poslužile su vjere. Autor problematizira grb bivše SFR Jugoslavije potičući dvije ideje. Jedna je da opasnu vatru gasi vodom, neprijateljskim elementom vatre. Naime, on sliku grba uranja u vodu i prepušta vodotoku daljnju intervenciju. Razvoj situacije bilježi fotografskom kamerom. S druge strane sugerira kako ta bivša zajednica, htjeli to mi ili ne, jednostavno nestaje, a glasoviti datum s kraja mjeseca studenog više se ne može pročitati. Velika država postala je nekoliko vodnjikavih fleka, a svjetski proslavljeni šestokraki plamen intervencijom je ugušen.

Asim Đelilović u ovom tematskom projektu predstavlja dva rada. Jedan rad naziva „Kuća – zgarište“ i time promatraču određuje gabarite percepcije. Radi se o foto - printu na kojem je unutar siluete glave ukomponirana rasterasta podloga koja prikazuje sloj izgorenog materijala, pepela. Iako u postupku rabi oskudne elemente autor postiže dojmljivost. Pred nama se pojavljuje sugestivan podsjetnik na nelagode koje smo, htjeli ili ne, čak i potisnute, zadržali u memoriji. Time element vatru smješta u opasnu kategoriju koja, ukoliko nije kontrolirana ili ukoliko je namjerna, može prouzročiti bol, i fizičku i psihičku. Ovim suptilnim radom u umjetnikovoj interpretaciji posljedica djelovanja vatre ostaje u memoriji kao znak. Pasivan oblik i pozicija siluete, uokviruje situaciju koja je nastala u nečijoj glavi. Prepoznavanje podloge ograničeno je oštrim rubom. Bez ikakve suvišne ikonografije, autor ovim radom još jednom upozorava na besmislenost i strahotu razaranja, agresije bilo koje vrste.
Drugi rad na temu vatre problematizira prozaičan znak srca. Toliko zlorabljen a toliko značajan znak kojeg srečemo na grafitima, urezanog u koru stabla ili u ponudi kičastih predmeta emocionalne znakovitosti u rasponu uporabe od ljubavnika do nevine djece koja majci za Majčin dan poklanjaju, npr. jastuk s volančićima u obliku srca. Asim Đelilović gradi srcoliku kompoziciju svjećicama i pali ih sve u isto vrijeme. Pred nama se događa očekivano: svijeće gore i proizvodeći toplinu usljed grupiranja najprije postaju jedan plamen a nakon gašenja plamena ostaje srcoliki rezultat premrežen rasterom nedogorjelih niti fitilja. Cijeli tijek događanja bilježi fotografskom kamerom. Interpretaciju ovog režiranog događanja moguće je usmjeriti na dva suprotna pogleda. Osim propitivanja sustava vrijednosti znaka autor upozorava na kratkotrajnost emocionalnog žara i štetnost prevelike kolićine energije. Ovo moguće cinično čitanje možemo pretvoriti u poruku o zajedništvu, o umreženosti svih i svega oko nas. Ovdje se oslanjamo na filozofsko – fizikalna postignuća suvremene znanosti koja je ostavila trag i u pristupu likovnim umjetnostima. Poput vatre koja razgrađuje i ponovno spaja, međuuvjetovanost, uzročno – posljedična vezanost svih stvari u univerzumu postala je spoznajni aksiom.

Zamišljene poze, iz kojih možemo pročitati čežnju za ljubavlju, vatrenim osjećajima, tema su rada Ljiljane Golik. Ova autorica u keramici izvodi plitke reljefe sa ženskim osobama bilježeći portretne karakteristike. Svaka žena je drugačija po fizionomiji i po boji odjeće. Sve ujedinjuje naglašena poza zrele žene u očekivanju. Ona spaja dvije i, poput igraćih karata, postavlja jednu ogledalno naopako u odnosu na drugu. Tu smo blizu situacije igre. To može biti dama u standardnim kartama. U Tarotu vatra predstavlja akciju, volju, borbu i inicijativu. Pokriva poslovno područje života, hobije, rizike i svakako seks. Tako su i ovi predmeti obilježeni prikrivenom ženskom erotikom, u pozicijama očekivanja, ako promatramo pojedinačno. Ako promatramo iz pozicije igre kartama, dama često biva najjača karta.

Ulični plesači s vatrom izazivaju interes prolaznika. Ova vještina, koja pored zabave izaziva nelagodu i opasnost, rezultira efektnim vizualnim rezultatima. Dužom ekspozicijom, objektiv u jednu situaciju sintetizira nekoliko putanja vatre. Voljen Grbac predstavlja fenomen plamena u kombinaciji s vještom intervencijom žonglera. Vatra uvijek izaziva ljudsku reakciju. Fascinacija elementom uvijek se izražava interesom i poželjnim razjašnjenjem. Ovdje se radi o fotografskoj bilješci vještine manipuliranja otvorenim plamenom. Ovaj zabilježeni efekt autor koristi kao podlogu iz koje plasira izrezak. Začudnost, a ujedno i kvalitetu fotografskom radu daje stabilna, sasvim obična, svakodnevna okolica, ambijent u kojem se na neuobičajen način pojavljuje element vatra.

Na tragu promišljanja o vatri iz povijesno - socijalnih perspektiva proizlazi rad, triptih Igora Gustinija. Nazivi svakog pojedinog elementa svjedoče o tome. Izdvojio bih kolaž na temu Giordana Bruna, kojeg je, kao mislioca koji je shvatio da je svemir beskonačan i da zemlja i njen iskonstruirani bog nisu ono što dogmi odgovara, katolička crkva jednostavno – spalila. Ovdje se vatra pojavljuje kao završetak i način ali i kao vatra uma koja se prolama iz njegovih usta kad je zatočen: „Radije ostajem živ u smrti nego mrtav u životu... Ako usvojimo iste metode kao Inkvizicija, ako pribjegnemo nasilju i laži, prije ili kasnije postat ćemo poput nje. Tako, baš kao što se tijelo privikne na alkohol, duša se privikne na okrutnost i na koncu uživa u moralnoj uspavanosti koja je prati.“ Već je tada veliki Buno predosjećao situaciju u kojoj danas živimo: Zabrane putovanja zbog administrativnih izmišljenih prepreka – tzv. nacionalne države. Tu je i zabrana pušenja kao drastična mjera bez mogućnosti izbora. Da o uvjetovanosti poslom, iz kojeg imamo plaću toliku da jedino možemo plaćati sve namete koje država izmisli, ne govorimo. Gustini problematizira element vatre krećući pronalaženjem, izrezivanjem i kolažiranjem nevezanih elemenata koji mu odgovaraju temi. U kasnijem postupku on grupira i sklapa grupe koje imaju unutrašnju bliskost iako svi elementi iz sva tri dijela rada odgovaraju na zadanu temu.

Jedan od autora čiji radovi nisu rađeni za ovaj projekt, a koji su se odlično tematski uklopili, radovi su Burhana Hadžialjevića. On unutar ovog projekta predstavlja dva rada: slikarski diptih i performance. Na slikarskim radovima je tema požarište. Značenje vatre kao elementa on doživljava snažno te direktno i iz prirodne drame crpi nadahnuće i materijal za rad. Ovaj rasni slikar odlazi na ugašeno požarište netom nakon požara i tamo stvara ne gubeći impresije. Snažnom gestualnom izvedbom tragove na platnu postiže materijalom nađenim na licu mjesta. Rezultat tog napora su ekspresivne, apstraktne kompozicije. Pokrenut dojmom drame, konceptualnim postupkom, akcionističkim činjenjem Burhan u potpunosti koristi emocionalni doživljaj. Kao rezultat pred nama su izuzetne ekspresivne apstrakcije.
Drugi rad koji potpisuje Burhan Hadžialjević je performance Pušiona. Sinopsis je jednostavna radnja: autor se zavlači u izolirani prostor, krletku transparentnih stranica. Ona je u potpunosti izolirana od prostora, a cijevima se koristi za dovod i odvod zraka. U toj komori, poput osobe zaražene bolešću, autor pripaljuje cigaretu i puši. Važan dio ovog rada je dijeljenje žutih traka na kojima piše PUŠAČ svim prisutnim osobama koje puše cigarete. Žutu traku oni stavljaju na ruku preko odjeće kako bi postali vidljivi i obilježeni poput Židova tijekom holokausta u Njemačkoj. Ova paralela govori da je u tzv. demokraciji u kojoj živimo zaista sve moguće. Jednog će na primjer dana vlast odlučiti da svi ljudi s prevelikim ušima previše čuju i da imaju zabranu ulaska u prostor gdje svira glazba ili da zbog toga što previše čuju moraju dodatno platiti slušanje. Kao što nam se besmisao prezrelog kapitalizma provlačio kroz mnoge projekte do sada, tako se i na temu Vatre upliće kao nevjerojatni pritisak na osobnost. Kapitalu i vjerama koje ga vjerno uslužuju, nisu dovoljne zabrane i ograničavanja, granice, propisi, putovnice, bio-kodovi. Režirani interesni ratovi, zabrane rada, zabrane erotike, zabrane ponašanja, zabrane kretanja, zabrane pušenja… Što da kažemo na prosvjede studenata i mladih ljudi i u Hrvatskoj i u svijetu? Mediji ih marginaliziraju. Crkve umiruju frazeologijom o dobroti. Državni aparat se oglušuje. Ali, vjerski frazeri i političari i dalje sustavno grabe materijalne vrijednosti u obliku poreza, limozine, državnih davanja u vjerske kase, kamata, računa za slivne vode, računa za snagu struje i sličnim izmišljenim usisačima onoga što ljudi misle da su zaradili mukotrpno radeći. I, nadam se da se iskra razuma, znanja, revolucionarnih promjena neće ugasiti. Pozdravljam ovdje studente hrvatskih gradova koji su protestirali u ime besplatnog školovanja, u Francuskoj i Belgiji za bolju raspodjelu poslova i zarada, 2009. godine. Skromno mislim da se socijalna revolucija još nije dogodila.

Osebujan slikarski rad na temu vatre predstavlja Anne Hausner. Ona na bijeloj površini slika isječak buktinje. Ne označuje podlogu koja bi locirala događanje gorenja. Također ne predstavlja predmet gorenja. Poput gorućeg grma koji nikad nitko nije odredio. Ona kadrira samo buket plamenova. Izdvaja sliku događanja. Anne uvjerljivo ostaje uz viđeno. Majstorski prenosi doživljaj vatre, daje ju onakvu kakva ona jest. Plameni jezičci dižu se titravim putanjama. Na prvi pogled njezin rad nam se čini ponešto skromnim. No, kad bolje zagledamo, pred nama je istinski plamen. Čini nam se kao da se pred nama zaista odigrava gorenje. Anne Hausner, izvanredna umjetnica, znalački odvaja sve nebitno i plasira samo ono što želi.

Počitelj, od kuda kreće ciklus Džeke Hodžića iz kojeg su izdvojeni radovi za ovaj projekt, mjesto je u Bosni i Hercegovini gdje je bila, a i danas je opet stacionirana poznata međunarodna likovna kolonija. Đeko Hodžić je njen višegodišnji voditelj programa, organizator i učesnik. Igrom nesretnih i besmislenih povijesnih događanja, grad Počitelj a s njime i prostori likovne kolonije uništeni su ratnim razaranjima. Besmisleni je rat, jer je svaki rat besmislen, uspio, na neko vrijeme ugasiti i djelomično uništiti ono što su godinama plemenito stvarali likovni umjetnici. Ratni vihor, potaknut nacionalizmima i religiozno kapitalističkom pohlepom, u kratkom vremenu ovu umjetničku složnost pretvorili su u hrpu ruševina i spaljene naslage inspiracija. Slijepilo rata pokušalo je otuđiti civilizacijske domete.
Nakon svega toga očekivali bismo osvetničko likovanje svjedoka no ono izostaje i pred nama se kao komentar pokazuju senzibilni radovi. Plemenita kreativnost je ipak neuništiva. Ovaj puta u činu Džeke Hodžića. Njegov je umjetnički nerv iz pepela izdigao spaljene dokumente vremena i od toga sačinio izuzetne radove.
Koliko je god dramatična pozadina i povijest ovih kolažiranih radova, ne možemo im odreći likovnu aktualnost i suvremenost rezultata. Slobodan pristup materijalu i oblikovanju pokazuje hrabrog i osviještenog autora. Korišteni su mnogi elementi: crtež, geometrijski crtež, toniranje, paranje, spaljeni rubovi ili površine, razmočeni slojevi, formulari, slova i tekstovi ili dijelovi tekstova. Najbliže tehnološko određenje je assamblage, kolaž u kojeg crtačke intervencije uvode svježinu. Elementi, usloženi rukom ovog umjetnika, djeluju dramatično a ujedno izuzetno otvoreno, skoro vedro. Džeko Hodžić izraz gradi na proživljenosti polazne situacije i maštovitim intervencijama. On izgovara intimistički doživljaj bez suvišne patetike. Ispovjedna situacija i transformacija doživljaja obavljena je suptilno. Pregledavajući radove izazvani smo na čuđenje a ne na vapaj.
Skoro je besmisleno izgovarati komplimente autoru na ovom ciklusu kojime negativnu energiju transformira u plemenito a da pri tom memorija tragedije nije zanemarena i ostaje prisutna kao upozorenje: ne ponovilo se!

Među autorima koji su temu obradili simbolično, tražeći oznaku kojom bi ilustrirali vatru, Pamela Ivanković nudi dvije instalacije. Svaki rad se sastoji od plošnog reljefnog kruga i kvadratnog oblika. Predmeti su slični, a razlikuje ih autoričino istraživanje bojama. U oba slučaja radi se o crnoj i crvenoj boji. Autorica ih izmjenjuje. Okrugli oblik u crvenoj boji kombinira s crnim kvadratićem ili okruglom obliku crne boje dodaje crveni kvadratić. Krugovi su izbrazdani jednakomjernim reljefom, koji se ponavlja od centra ka rubu. Kvadrati su ravne površine. Pamela oblikuje dojam vatre. Ona koristi čiste oblike: krug kao simbol aktivnosti, kretanja, neprestane izmjene energija, a kvadrat kao zaustavljeni trenutak. Kvadratom ona zaustavlja ali i pokreće proces. Ovisno o koloru. Ovo tematsko likovno istraživanja u keramičkoj tehnologiji je sinteza oblika i značenja. Rezultat je znak.

Rad koji koristi doslovnu situaciju u kojoj je vatra bila aktivni činilac predstavlja Marino Jugovac. On instinktivno postupa: inicira plamen i u njega stavlja deblo čija ga forma zadovoljava. Ostavlja situaciju aktivnom kako bi gorenje djelovalo na podlogu, drveni trupac. Poslije zaustavlja plamen u trenutku kad misli da je drvo doživjelo dovoljnu transformaciju. Potom reže djelomično izgoreni trupac na segmente. Time rad dobiva nekoliko sastavnih dijelova. Razmaknuvši ih pokazuje nam nedirnutu srž debla. Marino koristi niz, seriju elemenata da bi iskazao impresiju. Služi se ritualnim postupkom. Vatra je suradnik. Čini nam se kao da je želio spasiti drvo i pokazati nam kontrastan rezultat ove inicirane ali prirodne transformacije.

Žar rituala i u suvremenosti ne posustaje. Skoro da ne možemo povjerovati što sve može poslužiti za kolektivni delirij. Okupljenim krdom manipulira se prilično jednostavno. Nekada, još u grčkoj civilizaciji, postojale su škole za oratore. Na njima se vjerojatno učilo ne samo govorništvo i uvjeravanje već i filozofsko promišljanje, pretakanja stavova i uvjerenja u izgovoreni tekst. Danas je dovoljna hrabrost i ambicioznost te što jednostavnija ideja da se mase povedu nerijetko i u krvave obračune. Najčešći je povod domovina, nacija, vjera, drugačijost. Vješto manipulirana masa u ime čuvanja tzv. demokratskog poretka, a uvijek kontolirana kapitalom preko medija i vjerskih institucija, u stanju je zaista učiniti zločine. Jedan vid iskazivanja neprijateljstva prema drugačijosti je sportsko događanje, naročito nogometna utakmica. Već sportski dres neke druge boje, bez ikakva obzira na osobnost nosioca, dovoljan je povod za divljanje i napad. Tako se od sporta rade nacionalni ili regionalni ratovi. Agresija začeta u tijelu, bez učešća mozga, postaje nekontrolirana energija. Poput požara obuzima osobu i širi se na okolinu. Još kad se maštoviti zagrijanac dosjeti prave vatre, situacija postaje napeta. Iz ove perspektive Marija Kauzlarić oblikuje rad na temu vatre. Ona zapaža da su danas najveći hramovi, zapravo, sportski stadioni. „Način na koji sam postavila stolice i naziv rada stvaraju jasnu aluziju na: stadion, krug, beskonačno, žar, ognjište, obrana boje, nacionalizam i ostala psihološka stanja koja se rađaju na stadionima, tj. društvenim lomačama na kojima treba sagorjeti bijes.“ Ona uočava materijalne ostatke divljanja, koji su izazvani s dvije vatre: žarom bezumnog navijanja i doslovnog paljenja vatre u sportskoj areni. Namjerno izostavljam imenovati lokaciju na kojoj su gorjele bas ove stolice jer je opisana situacija univerzalna. Ovakav besmisao može se odigrati na bilo kojem stadionu na svijetu. Ovaj objekt je vizualno dramatičan a izražajnost mu dodaje cinični autoričin komentar uveden u rad u obliku zvučne kulise: pjesma Jonny Cash-a "Rings Of Fire". Zaista izuzetan i promišljen likovni rad.

Osobnost, predstavljena kroz nagorjeli dokument, problematizira vlastiti identitet. Vatra je poslužila kao medij, koji je potaknuo promišljanje. Tako dokument zbog kojeg smo svi na veći ili manji način bili ucijenjeni, čuvenu Domovnicu, Gordana Kužina predstavlja kao slučajno nagorio dokument koji je izgubio vrijednost. Autorici vatra uništava identitet. Barem formalno. Vatra se pokazuje kao atak na osobnost u socijalnom smislu. To možemo proširiti: u ovo vrijeme bez dokumenata o identitetu ne možemo doslovno nikamo. Čuveni dvadeset i prvi vijek, na koji smo tako ponosni, sveo nas je na identificiranje. Dalje od svog dvorišta ne smijemo ako nemamo neku ispravu. Gdje smo, zapravo, došli u razvoju čovječanstva?

Tema vatre rezultira mnoge situacije koje su uz taj element vezane direktno ili indirektno. Fascinacija nekim od pojavnih oblika vatre / temperature koja izaziva vizualne senzacije, privukla je objektiv Mirande Legović. Posežući za doslovnom situacijom vatre, Miranda Legović, osim likovnog dokumenta, plasira promišljanje o makro i mikro kozmosu. Autorica izlaže niz, grupu unutar koje nalazimo fotografiju, koja otkriva porijeklo situacije koja je privlači. Situacija sukoba napona i materije rezultira razvojem temperature i (optičkim) fenomenom iskrenja. Ovi radovi nose i univerzalnu poruku. Prizore sa serije njenih fotografija možemo, pogledamo li u nebo, vidjeti i u svemiru. Autorica ne sakriva porijeklo iskrenja. Doživljaj svijeta oko nas uvijek je poželjno proširivati spoznajama o svojoj sitnoj ali ne i nebitnoj pojavnosti.

Požar je fascinantno događanje koje, iako izaziva nelagodu, zapravo pripada prirodnom ciklusu mijena. Munje, gromovi, sunčeva energija, koncentrirana na određenome mjestu, iniciraju nekontroliranu vatrenu stihiju. Ona ostavlja za sobom izmijenjenu okolinu. Tako je i s prirodom. Senzibilni objektiv fotografske kamere Damira Leke zapaža promjene. On odlazi na lice mjesta i bilježi novonastalo stanje. Pozornica šume ostala je bez draperije. Ostala je konstrukcija koja u interpretaciji fotografa rezultira plavo – crnom grafikom. S pozicija percepcije autor nam dopušta da uđemo u bit, srž događanja. On izabire veliki format printa, blizak realnim dimenzijama. Leka plasira vlastiti doživljaj na dva nivoa. Prvi je likovna informacija koja je kompozicijski razigrana a koloristički oskudna ali plemenita. Drugi nivo je već spomenuti doživljaj, posljedica dramatične situacije u artificijelnom prostoru. Pred nama je svakako zanimljiv tematski uradak.

Problematiziranje s temom elementa vatre rezultira izvrsnim radom Lovorke Lukani. Ona u svoj medij grafike unosi element vatre na doslovan način: u grafičku prešu ubacuje žar. Iako autorica izvrsno poznaje tehnologiju i medij, ovdje namjerno prepušta velikoj dozi slučajnosti rezultat koji će, pored njene kreacije, učiniti užareni element. On se pokazuje kao živ, aktivan i odrađuje spontano toplinsku reakciju u kombinaciji s papirom. Rezultat je djelomično, nasumično perforiranje papirnate podloge. No, Lovorka Lukani ne staje kod dobivene grafike. Ona prepoznaje elemente prostora uslijed perforacija. To je razlog da papire oblikuje kao role i predstavlja ih kao skulpture. Perforacije na podlozi ovdje se pokazuju kao skulptorski element jer na zaobljenoj papirnatoj plohi određuju prostor. Pred nama su grafičke skulpture ili skulptorske grafike.

Tehnologija ne određuje status djela, ali fascinira autora. Autorica koji ne problematizira direktno vatru, a primljena je u projekt, je Slavica Marin. Ona je ponudila skulpturu, objekt sačinjen od odbačenih metalnih dijelova. Vatra je na ovom djelu medij sastavljanja. Rad je prihvaćen iz razloga što, iako je oblik predmeta primarniji, autorica ne sakriva već naglašava djelovanje vatre tijekom sačinjavanja rada. Ti ostaci gorenja, temperatura varenja, njoj su likovni element. Ona ih ne prikriva, ne briše, već ih ostavlja vidljivim. Grube metalne elemente umjetnica sklapa promišljeno ali ostavlja veliki dojam spontanosti. Neobičnost i elegancija ovih predmeta zaslužuju poseban komentar. Ovdje smo se zadržali kod uklapanja u temu ovog projekta.

Edin Numankadić nudi nam kolekciju zapisa nalik glinenim pločama klinastog pisma s početka povijesti. Poput plamenih jezičaca gestualni pregibi slovolikih znakova boraju podlogu. Ne pokušavamo odgonetnuti tekst. Ne znamo da li se radi o riječi, rečenici, misli. Percipirajući cjelinu kao znak, čini nam se da je riječ o snažnoj poruci protiv formalne komunikacije, oslobođenja od konvencija.
Autor problematizira uvriježenom vrstom komunikacije: slovima i tekstom. Zapis, nalik na dogovoreni jezik znakova, plasiran na neuobičajeni način, umjetniku služi kao naznaka postojanja drugačijeg izgovora. On komentira poteškoće aktivne i pasivne komunikacije. Od formalnog oblika slova i teksta oblikuje likovnu oznaku. Ova drska manipulacija usmjeruje našu pažnju prema sadržaju. Možda više nego ikada postajemo zainteresirani za sadržaj ispisa čija je forma postala znak. Možda bi pažljivo isčitavanje bio voajersaki potez. Nepoštovanje uvriježenog, ovdje je u funkciji upozorenja na mogućnosti međusobnih odnosa. Numankadić želi i uspijeva ići korak dalje: upozorava nas na emocionalnu, osjetilnu komunikaciju. Poruka koja se ne čita ali razabire iz izloženih radova instinktivna je. …“jer nam Numankadićevi zapisi često ostaju skriveni i nečitki a njihovo dešifriranje postaje naprosto nemoguće. Bijela boja, bez ikakve primjese druge boje, na ovom zapisu i priziva romantičnu reminiscenciju na smrt blisku istočnoj duhovnosti. Ta bjelina ulijeva istovremeno i spokoj i strahopoštovanje podsjećajući nas na kefine – bijele krpe u koje muslimani umotavaju svoje mrtve. Bijela boja, bijela papirna podloga, bijeli upis sentence pa čak i bjelina zida na kojemu je prezentirana slika čine kompletnu cjelinu koja se stapa u jedno…“ (Irfan Hošić)
Na upitu je recepcija. Poštujući vrijednosti međusobne interakcije između promatrača i predmeta promatranja, uvođenjem iskustva promatrača pri opisivanju sustava otkrivaju se nova shvaćanja o našoj spoznaji. Potrebno je stare pojmove promatrač, svjedok, zamijeniti novim pojmovima: sudionik, učesnik, suučesnik. Tako shvaćen odnos postaje proces. Njega pokreću stalne promjene odnosa između različitih materijala i uvjeta. Autor, na tragu razmišljanja o sudioničkoj realnosti, nudi dokumente osobnog. Razbija utvrđenu komunikaciju i pokušava razviti emocionalan jezik. Od promatrača zahtijeva napor angažiranog promatranja. Značenje umjetničkog djela dekodira se pomoću svijeta umjetnosti i kulture kao mehanizama iniciranja značenja i smisla. Tako je zatvoren konceptualni krug spoznaje i autorskog osjećaja / doživljaja mijene.

„Vatra je ognjeni produžetak svjetlosti, ona je u simboličkom obliku poistovjećena s očišćenjem i istinom. U postavljanju strukture rada na temu vatra, s mnoštvom ontoloških, religijsko-magijskih i fizičkih odrednica, najveću pažnju mi je privukla moć njene transformacije…“ Ovako svoj rad opisuje Saša Pančić. On iz kartona izrezuje stilizirane plamičke i postavlja ih u niz. U nizu se pojavljuju crveni, crni, sivi i bijeli elementi. Nazivom rada Horizont autor diktira postavljanje u horizontalu. On kaže: „Horizont predstavlja linija u kojoj se dodiruju Nebo i Zemlja, on je istovremeno iluzija i stvarnost, a njegova dvojakost paradoksalno otvara Prostor.“ Služeći se jednostavnom tehnologijom, autor polazi od osnovnog pojavnog oblika percepcije vatre: izdvaja plamen. Multiplicirajući plamen i izvodeći ga u nekoliko boja, nudi igru. Niz ritmiziran izmjenom kolora. Mi prepoznajemo materijal i tehniku, ali smo asocijativnim oblikom navedeni na prepoznavanje baš kao elementa vatre. U postavu, ovisno o mogućnostima prostora i odnosa s ostalim radovima, možemo predstaviti rad u nekoliko varijanti. Skoro kao kod transformacija same vatre: redoslijed boja, visina postavljanja, ugao ili široki prostor zida mogućnosti su koje nudi rad Saše Pančića. Ova lirski obojena igra oblicima, vedar je ali promišljen pristup problematiziranju zadanog elementa.

Renata Papišta predstavlja rad koji je nazvala Target (Ikar – laka meta koju obori Sunce). Pred nama je ovješena instalacija čija je osnova od polutransparentnih (rendgenskih) filmova dijelova čovječjeg tijela uz aplikacije crteža / grafika. Tome su pridodana krila i oznaka puščane mete. Objekt je instaliran u prostor što naglašava njegovu djelomičnu transparentnost i dodirljivost, izloženost sa svih strana. Promatraču izaziva čuđenje i interes. Mitološka priča transformirana je u moguću proživljenu situaciju. Mi ne znamo da li je prikazani akter moguća ilustracija ratnih strahota koje autorica ublažava oslanjanjem na mitologiju i opskrbljuje asocijativnim nazivom. Tako je moguće da rad sakriva situaciju u kojoj mladić samo želi prijeći ulicu pa postaje laka meta manijačkom snajperistu. Prikazana epizoda može se percipirati kao kretanja ulicom što je u ratu bilo slično dosezanju sunca.
Kao što Valter Benjamin kaže da je fotografija u povijest oblika unijela dramatične promjene kreacije i recepcije tako je rendgenska fotografija još veći izazov. Motive i situacije na običnoj fotografiji, pa ma kako apstraktna ona bila, uvijek možemo vidjeti i uživo. S rendgenskom fotografijom je to nemoguće. Draž ljudske fizičke unutrašnjosti vizualno je još zanimljivija. Autorica nam naglašava lokaciju srca. Označuje ju višeznačno: kao metu. Ova dramatizacija, da nije nastala u Sarajevu, od autorice koja je za taj grad vezana, možda bi bila prozaična. Ovako, kad u sjećanju još uvijek postoje sjene ratnih događanja ovaj rad dobiva drugačiju težinu.
Bez obzira na tu moguću analogiju, rad Ikar izuzetan je po mnogim drugim karakteristikama. Odabir materijala i pristup oblikovanju ideje ovdje je označen slobodom. Uporaba neuobičajenog gradivog materijala u likovne svrhe ukazuje na postmodernistički pristup po kojem zaista sve može biti umjetničko sredstvo izgovora. Renata Papišta iz nejasnog konglomerata unutrašnjih organa i kostiju, označuje srce. Ono u ovom radu ima dvostruku ulogu: na jedan način predstavlja emocionalnu snagu individue a na drugi označava fizički cilj potencijalnog puščanog zrna. U oba slučaja slijedi bol: i u emocionalnom značenju srca kao centra osjećaja i u značenju srca kao vitalnog organa.
Iako ovdje moram biti kratak, izrazio bih osjećaj snažne dojmljivosti ovog rada. Poblematiziranje drugačijosti, hrabrost iskakanja iz prosjeka ovdje je dovedeno do reskog znaka. U Renatinoj interpretaciji Ikar uopće nije pretjerano ambiciozan kako ga se prikazuje. On je samo krenuo za svojim instinktom, iskočio iz gomile i – stradao. Na žalost, to je nerijetka pojava naročito u suvremenosti podivljalog kapitala ruku pod ruku s vjerskim fanatizmom. Oni, oboje traže prosjek, neisticanje, neimanje vlastite ideje, osobnog identiteta. Ovaj rad snažna je metafora trenutka i okoline u kojoj autorica voljno ili nevoljno provodi životno vrijeme.

Bogatstvo tonova snažne crvene boje i sitna tekstura, karakteristike su odličnog rada Tereze Pavlović. Ona slijedi višegodišnje istraživanje ekspresivnih tekstura koje postiže kombiniranjem paus papira, silikonskih niti i boja. Autorica to postiže prije svega promišljenim kolorom. Minuciozna tekstura površine onemogućava nalaženje oslonca za pogled na prednjoj strani, pa rad doživljavamo kao objekt. Ovaj dojam slijedi želju autorice jer ona najveću plohu odmiče od pozadine. Stranice rada također su obrađene slikarski i sastavni su dio rada. Ovaj maleni rad po dimenzijama snažno emitira poruku. Možemo je tumačiti kao svojevrsno žarenje energije, emocionalnog krika ili likovni eksperiment sa snažnim posljedicama po receptora.

Slikopredmet može biti odrednica i za rad Tanje Pečanić. Ona kreće u igru oblikovanja slikarski, no postupak nastavlja prodorom u prostor, kolažiranjem, uporabom nelikovnih materijala. To su pribadače i silikonske niti. Svaki od dijelova diptiha sastoji se iz dva dijela: jedan je organizirana površina, a drugi, koji se pomalja kao reljef, sazdan je od okomito zabodenih pribadača premreženih silikonskim nitima. Autorica se nitima poigrava oponašajući moguće titraje vatrenih plamenova. Taj zaključak se nameće zato što je rad namijenjen za projekt vatra i što autorica rabi tonove žute i crvene boje, koje karakteriziraju gorenje, izgaranje, plamen. Ona rad naziva Flux zato što, osim kao tekući, možemo prevesti i kao promjenljiv, pravac, u tijeku. Oba dijela rada možemo doživjeti kao predmet / predmete trodimenzionalnih karakteristika. Jedan razlog je reljefnost dijela površine, a drugi visina rubnih stranica podloge. U nizu promišljenih radova, vezanih uz temu vatre, ovo je, zasigurno, kvalitetan rad.

Djelomična, planirana slučajnost kao posljedica djelovanja vatre karekterizira rad Leni Rauchera. Radi se o površini na kojoj autor intervenira „vatrenim načinom“. On gradi kompoziciju polazeći od jednakomjerno obojane plohe. Djelovanjem topline, na dijelovima koje određuje umjetnik, događaju se promjene. On intervenira dvjema načinima kontrole: u jednom načinu vatri dopušta, gotovo nekontrolirano djelovanje, a drugi način je stroži i njime postiže jednakomjerni, pravilni raster. Oba načina vješto kombinira u cjelinu, koja zadovoljava visoku likovnost gotovog rada. Akcionistički pristup, koji nerijetko bježi premisi, u ovom slučaju, pažnjom autora, zadržava dojam spontanosti. Rad na temu, na kojem je uistinu prisutan element vatre, ne sadrži crveni kolor koji očekujemo. Njega moramo zamisliti. On je bio prikazan autoru tijekom rada. Nama preostaje impresivan rezultat.

Vatra ima tijek djelovanja, izgaranja. Tijek je moguće prikazati kao niz slika, npr., video snimkom. Na tom tragu je video rad Ire Schneidera. On snimci gorenja pridružuje originalni snimak iz 1968. godine, na kojem vidimo kako legendarni Jimi Hendrix izvodi pjesmu Fire, Vatra. Kuriozum je da ova snimka još nije emitirana i da je Ira Schneider osobno učinio taj snimak. Intenzivna svirka, karakteristična za vrijeme rocka, generacije 1968. i događanja tih godina nameću problematiziranje s likovnog i sa socijalnog aspekta. Kao što su i danas mnogi pokreti koji žele unijeti slobode, novosti, liberalizaciju života na zemlji, naročito na tzv. razvijenom Zapadu, ugušeni medijskom ignorancijom, tako je to bilo i tada. Protiv sloboda šezdesetosmaša, pobunila se crkva i etablirana vlast, iza kojih uvijek stoji kapital pod najrazličitijim izlikama. Prilično sam uvjeren da se nešto slično događalo i u Parizu, Briselu, Ateni prošle godine, a nedavno i kod nas, u Zagrebu, Rijeci, Splitu. Sve je razglašeno kao neposlušnost, gotovo kao terorizam. Mediji, koje financira kapital, podvukli su rep i o tome izvještavali tendenciozno predstavljajući samo nekoliko gorućih automobila i sukoba sa snagama reda, koje su opet u službi kapitala. Moram reći da nisam pristalica divljanja, ali vidimo da se u Zagrebu sa zadnjim studentskim protestima nije dogodilo ništa. Jedni su štrajkali s opravdanim, odličnim namjerama i zahtjevima. Drugi su to sve ignorirali. Onda su studenti prestali protestirati jer su shvatili da je vlast bešćutna i neskrupulozna. Da se slučajno dogodio bilo kakav, pa i najmanji, incident, a energija mladih uvijek vri, vlast bi spremno skočila na stražnje noge, uhitila sve i svakoga koga bi se dokopala, i proglasila ih teroristima koji napadaju društveni poredak. Novinari bi, naravno, spremno prihvatili takvu opciju. Feral – tribunea i tako više nema. Takva ista situacija dogodila se i u godinama kad je Ira Schneider snimio ovaj video koji imamo čast pogledati unutar ovog projekta.

Krunislav Stojanovski kao rasni slikar, i onda kad poseže za figuracijom, činjenjem uvijek nadleti formu i zaustavlja se kod snažne ekspresije. Ova dva rada možemo doživjeti kao diptih kojim autor problematizira geometrijske oblike. On ih doživljava nadrealistički i postavlja ih u neodređenu funkciju. U oba rada umjetnik postavlja kompoziciju na način da naočite oblike izdvaja iz pozadine i predstavlja u prvom planu. Radovi djeluju gotovo akvarelistički. Suptilni slojevi prelijevanja tonova izmjenjuju se sa graničnim područjima. Okrugli oblik, slijedeći značenje kruga, nešto je neodređeniji i suptilniji. Rad sa kvadratom kao okosnicom, nešto je određeniji iako se na oba radi o apstraktnim formama. Ovi oblici kao da prolaze kroz / preko podloge, kao da su ovdje, na platnu, samo u prolazu. Oni nose snažnu energiju pretočenu u bogatstvo poteza, tonova, segmenata. Autor dopušta boji da curi, pigmentima da se prelijevaju a dodaje i element temperature / vatre, paleći terpentin. Snažnom potezu pridružuje paljenje površine rada.
Stojanovski je unutar projekta Vatra predstavljen radovima koji dotiču temu doslovno, djelovanjem izgaranja u tijeku stvaranja djela. Autor slika uljem na platnu da bi ponegdje intervenirao plamenom. Njega ne zadovoljava samo uobičajeni pristup. On svoj nemir dodatno izražava već spomenutim paljenjem dijelova površine. Tako dobiva slikarski neostvarive ali slučajnošću toplinske energije realizirane impresivne segmente. Iako slike u prvom gledanju izazivaju nešto umjereniji dojam, autor ih realno postiže action painting-om. Otklon od akademizma kako po pristupu temama tako po tehnologiji i ovog autora uvlači u krug umjetnika / ljudi koji senzibilno doživljavaju svijet oko sebe.

Mitologija vatre seže duboko u povijest ljudskog roda. Kako i ne bi kad je u pitanju značajan, dramatičan i efektan fenomen / element. Pored indijskih, sumerskih, grčkih personifikacija vatre postoje i slavenske. Neki običaji ili božanstva, Svarožić, Kresnik, Badnjak, Krijes još žive u narodnim običajima. Crkva se tijekom stoljeća okrutno borila protiv toga i na kraju prelijepila svoje titlove na neuništive ritualne narodne običaje. Nina Šperanda je autorica koja se pozabavila bogovima i boginjama vatre. Ona se zadržava pri grčkoj mitologiji imajući na umu daleka povijesna podrijetla, veze i značenja određenih demonskih obličja. Pred nama su odlični radovi, koji prenose, vezano uz pojedinačna imena radova, odlike i značenja uprizorenih mitoloških bića. Tu su: Daidoukhos koja bi značila nositeljicu plamena, Hestiju kao zaštitnicu, nositeljicu postojanosti vatre, Iphigeniju kao žrtvu vatrene strasti za uspjehom. I u slučaju da ne znamo nazive radova, jasne bi nam bile premise autorice. Dramatičnim kolorom i montažom obličja ona smisleno i likovno uspješno obrađuje temu projekta.

Pomalo bizaran ali maštovit rad na temu vatre podastire Bojan Tankosić. On slikarski obrađuje temu borbe u neke vrste ringu, na uzdignutom postolju. Svi akteri i predmeti smješteni su u nedefiniran kozmički prostor. Publiku naslućujemo. Glavni borci vezani su lancima za podnožje središnjeg elementa na slici. Po kazivanju autora, to je kalež, sveti gral u službi sportskog koša. Akteri se pokreću ciljajući na koš topovima iz njihovih stražnjica. Očit je napor suvremenih gladijatora u ovoj borbi. Za razliku od njih, kontrolor situacije, amorfno biće, smješteno u bijeloj opni kao da ne pokazuje interes za dramu koja se podno njega događa. Ono nezainteresirano lebdi iznad situacije kao i dvije dirigirane kamere imaginarne NBC televizije. Oni jednostavno prenose situaciju bez aktivnog angažmana. Ovaj rad možemo čitati na više načina. Prezir prema civilizaciji, čovječanstvu i besmisao borbe za preživljavanje kao da je okosnica ovog rada. Čini se da i onaj koji ovdje pobijedi, ne može izići iz ringa, već ga čeka neka nova borba. Izvjestan prezir prema pasivnom božanstvu i bezosjećajnim kamerama demistificira religije i medije. Ni jedni ni drugi nemaju rješenje. I jedni i drugi su u službi. Naravno, u službi onoga tko plaća. Masa koja promatra cijelu situaciju uvijek je poslušna i pasivna. Ovo snoviđenje, snažno izgovoreno nadrealističkim jezikom, progovara o sadašnjosti.

Halil Tikveša predstavlja se radom Vatreni zagrljaj izveden u zahtjevnoj, klasičnoj tehnologiji bakropisa. Stilizirajući elemente i dovodeći ih u odnose na rubu nadrealnog, autor gradi statičnu kompoziciju. Samo ime rada govori o ideji autora i određuje gabarite doživljaja. Na rubu karikature i nadrealizma autor prikazuje erotiziranu scenu. Zagrljaj ljubavnog para. No, ovdje nema znakova emocija već samo seksualne napetosti. Ovo zasigurno nije klinč dvije osobe koje se vole već dvije osobe koje traže zadovoljenje erotske pohote.
Rad zapravo ilustrira čestu situaciju koja se sakriva iza riječi ljubav iako je u pitanju samo strast. Moguće je da nemamo više vremena za ljubav a da erotske nagone moramo zadovoljiti. Na žalost ovaj rad ilustrira prešutnu poželjnost brzog načina života obilježenog površnošću. Samo seks traži kratko trošenje vremena i fizikalnu snagu. Emocionalna ljubav traži mnogo vremena, pažnju, energiju na duge staze. Autor nas upozorava na komičnost situacije a na nama je da ovo prepoznamo kao upozorenje. I, da ne bih ispao neki moralista, moram reći da je činjenica da je lakše imati seks nego ljubav. Upoznajući se sa ovim radom možda se probudimo i vratimo vječnoj potrazi za pravom ljubavlju!

Ugljen je rezultat djelovanja vatre. On je aktivni dio, međufaza gorenja dok se ponovno ne pojavi prigodna temperatura da proces krene dalje. Zlata Tomljenović zaustavlja proces i prisvaja međufazu gorenja: uzima ugljen i rabi ga na slikarski način. Ona je svjesna odnosa koji nastavlja. Ugljen sada ne koristi više gorenju vatre, već kreativnom izgaranju / činjenju. Umjetnica organiziranu slučajnost gorenja prenosi na bjelinu papira. Intervenira djelomično spontano: igra se ugljenim komadićima i ugljenom prašinom. Ova igra rezultira apstraktnim uradcima. Svježina poteza, sjene, rastera, površine odaju neposrednost igre. Gestualne šare oslikavaju spontanost plamena. Promatrano unutar postava izložbe, one govore o umjetničinoj slobodi pristupa likovnom izgovoru.

Petar Tuškan stalno je na rubu figuracije i apstrakcije. Ovaj ples po oštrici on izvodi instinktivno i do kraja pošteno rabeći energiju do dna osobne imaginacije uz znanje koje je sakupio boraveći na raznim stranama svijeta. Uvijek kad se nađem pred radovima ovog autora izazvan je snažan doživljaj. Sloboda moguće interpretacije nađe se pred opasnošću verbalnog pretjerivanja ukoliko se oslonim na stav o apstrakciji ili pred banalizacijom ukoliko tražim prepoznatljive elemente. Zato ću krenuti od impresije koja mi se spontano događa.
Da li poznajete priču Šuma Striborova od Ivane Brlić Mažuranić? Začarana šuma, odnos s roditeljem i fascinacija erotskim objektom bile bi osnovne odrednice ove priče. Poput dobre ideje, misli koja spašava i olakšava situaciju, pojavljuju se Malik Tintilinić i njegova družina. Neočekivana i spontana su ova bića baš kao što je iskren i spontan potez, kompozicija i rezultat rada Petra Tuškana. Nedefiniranost scene i titravost oblika djeluju inicijalno na promatrača i on pokušava uspostaviti logično – realistično iskustveni odnos prema radu. Snaga rezultata ovog rada je u poniranju autora u sebe i iskopavanju dramatičnog izgovora te trud promatrača ka dešifriranju snažnog dojma.
Misao okriljena maštom i prepuštanje likovnom materijalu i instinktu rezultira izuzetnim uratkom Petra Tuškana. Spontanost poteza, gestualnost minijaturnih slikomisli, progovara rijetkom snagom doživljaja sebe i datosti vremena u kojeg smo svi uronjeni.
Završiti ću citatom zadnje rečenice priče: „…Još i sad sretno žive svi zajedno, pak im Malik Tintilinić u zimne večeri rado na ognjište dohodi.“

Smisao i oblik ne moraju nužno biti sukladni. Smisao može pobjeći u univerzalno, nošen krilima maštovitosti. Imaginacija umjetnika donosi u vizuru promatrača oblikovne situacije od kojih postajemo probuđena duha. Jedna od takvih umjetnica je Roberta Weissman Nagy. Na temu vatra ona odgovara objektom, instalacijom, privremenim djelom uz koje ne ostajemo ravnodušni. Pred nama je ledeni blok u čijem središtu se nalazi zaleđeno srce.
Organ srce smatramo osnovnim centrom emocija. Od drevnih rituala žrtvovanja vađenjem ljudskog srca pa do kičastih predmeta u obliku srca koje djeca često poklanjaju majkama kao znak ljubavi, uglavnom za 8. ožujka, dan žena, prošla je velika evolucija smisla. Pored toga srce ima smisleno značenje hrabrosti. Za razliku od njega, led označuje blokiranost, distanciranost, zaustavljenost. Uporaba dviju materija, koje su u oštrom neskladu jer se u normalnim okolnostima pobijaju: led umiruje srce a srce otapa led, ovdje su dovedene u sklad pod okriljem trećeg elementa - vatre.
Ovaj rad fascinira formalno, uporabljenom tehnologijom i smisleno, na nivou poruke. Roberta rad naziva Hendikepirana i time ga postavlja u osobni kontekst. Veže ga uz osobni doživljaj sebe i odnosa s okolinom. U suvremenoj umjetnosti osobno je „in“. Problematiziranje doživljaja koji imamo o sebi samima često završava u samodopadnom ozračju. Roberta Weissman Nagy je britka: ona distancira one koji nisu hrabri i koji ne žele riskirati fazu leda. One koji bi srce odmah. To je moguće, ali samo kod iskrenih odnosa. Pomalo patetični komentar ne može biti drugačiji: veliko srce zarobljeno je u santi leda. Pozvani smo čekati da se santa leda otopi. Srce nam je onda na dlanu.

Nadmetanje, takmičenje, pobjeđivanje često je situacija koja prelazi u ritual. Želja za pobjedom nosi u sebi skrivene arhetipske oznake. Najjači je mužjak uvijek dobivao najpoželjniju ženku. Takmičenje raspiruje žar koji uzrokuje naprezanje. Simbolična vatra natjecanja gori u svima nama. Svi želimo biti najbolji, pobijediti. Nakon izgaranja za pobjedu zaboravljamo uloženu energiju, a na to nas jedino podsjećaju priznanja, diplome, pehari. Mirko Werner Fölkl sakuplja oznake pobjeda, sakuplja stare pehare, pobjednička odličja. Autor problematizira tragove pobjeda i namjerno ih, zapuštene i prašnjave plasira na hrpi, u ambalaži spremnoj za smetlište. Vatra je u ovom radu simbolički dogorjela. Istrošio se fitilj, prestao je žar igre. Ovi ostaci natjecanja podsjećaju nas na apokalipsu smisla: propituju smisao civilizacije natjecanja na svim područjima. Na žalost, civilizaciju smo prisiljeni živjeti.

Video radovi:
Burhan Hadžialjević: PUŠIONA / FUMATORIO (snimak performancea)
Ira Schneider: FIRE

O projektu opširno objavljeno na:
http://www.akademija-art.net/content/view/2899/122/

PAVEL POP

Izložba crteža, grafika i slika
(22. januar - 6. februar 2010.)

Sanela — 2010-01-20T14:03:10Z

Otvorenje izložbe: petak, 22. januar 2010. u 19.00 sati

Vladimir Valentik Likovno stvaralaštvo Pavela Popa

Akademski grafičar Pavel Pop je rođen 1. decembra 1948. godine u Staroj Pazovi. U okviru svog likovnog stvaralaštva razvija koncept, koji je stručna kritika nazvala imaginativni realizam. Diplomirao je grafiku na Visokoj školi likovnih umetnosti u Bratislavi 1975. godine. Član Udruženja likovnih umetnika Vojvodine (ULUV) je postao 1977. godine. Kao bratislavski student izuzetnih umetnika Albina Brunovskog i Vincenta Hložnika izgradio je likovnu poetiku, koja je dominantna u okviru savremenog grafičkog stvaralaštva u Slovačkoj.

Pavel Pop svoje slobodne grafičke listove izrađene u dubokoj štampi (najčešće bakropisom) ispunjava virtuoznim crtačkim rukopisom starih majstora, kojim suvereno vlada i stvara nadvremenske, oniričke vizije smeštene u uzbudljivo, harmonično uskovitlanom irealnom prostoru slike.
Popovi grafički listovi imaju savremeni, ali ujedno i tradicionalistički – što znači – postmoderni akcenat, raspoznajemo na njima stilske karakteristike manirizma, elemente neonadrealizma, ali čini nam se, da se u suštini radi o romantizirajućoj koncepciji, u kojoj je ipak najbitnija mašta. Osim toga, evidentno je autorovo poznavanje i drugih umetničko-istorijskih pravaca. Na primer na grafičkim listovima sa bujnim formotvornim linijama opažamo barokni patos a na nekim licima renesansni ton.
Žena je simbol nagonskih, iracionalnih sila i upravo zato, prema nekim misliocima, bliža je duši sveta i iskonskim silama kosmosa. Ženska lepota na Popovim grafikama izrasta na iskonskoj rodnosti žene, što znači, da i erotski sadržaj Popovih grafičkih listova treba shvatiti u tom iskonskom smislu.
Dakle na grafičkim listovima Pavela Popa najčešće se iz virtuozno razigrane linije rađaju fragmenti, tačno definisanih, plastično modeliranih oblika žena, čija je lepota po ukusu davno prošlih vremena. Ova činjenica potvrđuje konstataciju, da se Pavel Pop u svom stvaralaštvu često vraća u prošlost, preuzimajući u duhu postmodernih tendencija citate iz istorije umetnosti na nivou sadržaja ili izraza, tako da ih preuzima i inovaciono prilagođava svojim grafičkim kompozicijama.
Njegov virtuozni crtački rukopis u potpunosti dolazi do izražaja i kod njegovog ciklusa crteža tušom inspirisanih i nazvanih po grafikama Franciska de Goje – Desastres de la guerra.
Gojini fantastični, ali pre svega humanistički antiratni umetnički iskazi, kao tema i izazov su dobili novu savremenu reinterpretaciju i preoblikovanje u duhu Popove poetike imaginativnog realizma na 17 crteža.
Popove izuzetne crtačke sposobnosti mu omogućuju bogato predstavljanje njegovog unutrašnjeg sveta. Estetizovani nemir njegovih grafičkih listova po pravilu proizvede harmoničnu lepotu i tajanstvenu harmoniju figuralnog sa nefiguralnim i realnog sa irealnim.
Slike Pavela Popa izgleda da su nastale, kao posledica 20. veka – razdoblja razbijanja atoma. To su slike praska i raspada, tako da izuzetno korespondiraju sa duhom vremena u kojem su nastajale. Velika platna Pavela Popa su najčešće pokrivena neutralnim ili hladnim bojama pozadine slike, na kojoj se zahvaljujući korišćenju intenzivnih živih boja u sredini slike dešava buran proces raspada ili rađanja. (Rađanje i raspad u svojoj suštini i u njihovom vizualnom izrazu su u stvari vrlo bliski). Slike Pavela Popa su nastajale širokim dinamičnim pokretom četke sa brojnim blagim tonovima pojedinih boja a u okviru umetničkog svrstavanja spadaju u bogatu tradiciju apstraktnog ekspresionizma. Izuzetak su samo pojedine slike, na kojima se pojavljuje figura, ili primeri iz Popovog ''klasičnog'' portretnog stvaralaštva.
Pavel Pop – grafičar virtuoznog crtačkog rukopisa je dakle i izuzetan slikar.
Najnovije – tokom 2008. i 2009. godine – Pavel Pop se posvetio ciklusu crteža-portreta, posvećenim najvećim svetskim likovnim umetnicima i njihovim najpoznatijim likovnim delima.

NUSRET PAŠIĆ (6. - 22. januar 2010.)

Sanela — 2010-01-02T15:53:13Z

otvorenje izložbe: srijeda, 6. januar 2010. u 13.00 sati

Nusret Pašić rođen je 1951. godine u Sarajevu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, Odsjek slikarstvo. Postdiplomski studij završio je na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu. Izlagao je samostalno na prostoru BiH i inostranstvu, a sudjelovao je i u brojnim kolektivnim izložbama.
Radi kao profesor i obavlja dužnost dekana na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.

BOŽIĆ I VASKRS/USKRS NA STARIM ČESTITKAMA (5. - 15. januar 2010.)

Sanela — 2010-01-02T15:26:24Z

otvorenje izložbe Božić i Vaskrs/Uskrs na starim čestitkama (period do Drugog svjetskog rata):
utorak, 5. januar 2010. godine u 13.00 sati

autor izložbe: SENAD HODOVIĆ

Senad Hodović (Jusufa i Šemse r. Šehić) rođen je 06.06.1955. godine u Visokom, gdje je završio osnovnu školu. Srednju školu i fakultet pohađao je u Sarajevu.
Po zanimanju je profesor filozofije i sociologije. Diplomirao je kod prof. dr. Kasima Prohića na temu: “Hermeneutika umjetničkog djela i njeno ontologijsko značenje“, na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. U periodu od 1980. do 1986. godine radi kao profesor u Srednjoškolskom centru u Visokom. Od 1986. godine obavlja dužnost direktora Zavičajnog muzeja – Visoko. Tokom 2008. stekao je najviše stručno zvanje u struci – muzejski savjetnik. Pored naučno-istraživačkog rada u struci, aktivnosti na zaštiti i afirmaciji kulturno-historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine, vrijedno je spomenuti autorov zapažen etnološki esej pod nazivom “Novi prilozi za izučavanje tradicije Visočkog kožarstva“ 2003. godine i tekst “Visoko“ 2004. godine. Projekti prof. Hodovića realizovani su u više gradova Bosne i Hercegovine. Jedan je od stručnih saradnika na izradi velike monografije “Traditional art and crafts in Bosnia and Herzegovina“ štampane 2005. godine u izdanju UNESCO-kancelarija u Veneciji. Također, koautor je poštanske marke iz serije “Muzejska građa-muzejski eksponati“ u izdanju BH Pošte 2007. godine.
Umjetničkom fotografijom se bavi od srednjoškolskih dana. Pored toga zanima se numizmatikom, filatelijom i kartofilijom.

Realizovani projekti autora profesora Senada J. Hodovića:

“Visoko na starim razglednicama i fotografijama“, 2000. godine
Promotor: Prof. dr. Nedžad Kurto

“Rukotvorine goduškog kraja“, 2001. godine
Promotor: Prof. dr. Sabira Husedžinović

“Staro visočko kožarstvo i opančarstvo“, 2002. godine
Promotor: Prof. dr. Dženana Buturović
Koautor: Lebiba Džeko, prof.

“Ikre' – bosanski prijevodi Kur'ana“, 2002. godine
Promotor: Prof. dr. Hilmo Neimarlija
Izložbu svečano otvorio prof. dr. Enes Karić
Projekat “Ikre' – bosanski prijevodi Kur'ana“ je realizovan i 2004. godine u organizaciji Muzeja Sarajeva u prostoru Brusa bezistana
Promotor: Reisu-l-ulema prof. dr. h. Mustafa ef. Cerić

“Visoko zauvijek“ Izložba knjiga o Visokom, 2003. godine
Promotor: Prof. dr. Gordana Muzaferija

“Oružje osmanskog perioda“, 2004. godine
Promotor: Prof. dr. Ahmed S. Aličić
Izložbu svečano otvorila Turska ambasadorica u BiH Njena Ekselencija Melek Sina Baydur

“Visoki – srednjovjekovni bosanski kraljevski grad“, 2006. godine
Promotor: Dr. Andre Lys, šef operacija Delegacije Evropske komisije za Bosnu i Hercegovinu
Koautori: Habiba Efendira-Čehić, prof. i Mubera Pulo, prof.

“Washington DC – Delaware – New York City“, 2006. godine
Samostalna izložba umjetničke fotografije “Umjetnički detalji“
Promotor: Prof. dr. Ugo Vlaisavljević

“Oružje kroz stoljeća na tlu Bosne i Hercegovine“, 2007. godine
Promotor: Doc. dr. Ibrahim Pašić

“Cvjetni motivi na starim razglednicama“, 2007. godine
Promotor: Dr. sc. Mirza Hasan Ćeman

“Novac srednjovjekovne države Bosne“, 2008. godine
Promotor: Prof. dr. Enver Backović

* tekst prof. dr. Ljiljane Ševo
Praznici Hristovog rođenja i Vaskrsenja, najveći paznici u hrišćanskom kalendaru, ujedno su i dani posebne radosti u hrišćanskim kućama. Radosti koja se dijeli sa bližnjima. I sa onima koji su daleko negdje. Radosti koja se razmjenjuje toplim i blagim riječima i slikama u čijoj simbolici se prenose želje za zdravlje i sreću.
Riječ ''čestitka'' dolazi od pridjeva ''čestit'' čije jedno od značenja je i ''srećan''. ''Čestit'' je onaj koji je u dobru, ko uživa dobra u izobilju te je u tom smislu srećan. Sreća može da se odnosi na čovjeka, njegovu dušu, um, tijelo, porodicu, djecu, na njegov posao koji je na dobro drugima. Isto značenje – čestit/srećan – može se odnositi na vrijeme, godinu, dan... (Sve godište čestito da m' bude! – M. Držić; “Zoro lijepa, zoro bijela ... hodi draga, hod' čestita, zemlja me se uželjela“ – I. Gundulić).
Božićne i Vaskršnje/Uskršnje čestitke dio su veće privatne kolekcije razglednica i čestitki koje je tokom nekih četrdeset godina skupio i od zaborava sačuvao profesor Senad J. Hodović. Zbirka broji oko 450 primjeraka nastalih u periodu od kraja 19. vijeka do početka Drugog svjetskog rata, izrađenih različitim tehničkim postupcima (premda dominiraju tehnike umnožavanja ima i litografskih otisaka i unikatnih ručno crtanih i bojenih čestitki).
Hodovićeva zbirka vaskršnjih/uskršnjih i božićnih čestitki može tematski da se organizuje u tri osnovne grupe – one sa neposrednim likovnim prikazom Hristovog Rođenja/Vaskrsenja (iz različitih likovnih epoha – najprisutnije su barokne i pseudobarokne varijante), čestitke čiji predstavni sadržaj akcentira sociološki momenat (porodica, djeca, briga za stare i bolesne) te one na kojima dominiraju tradicionalni simboli vezani za dva najveća hrišćanska praznika (snježni predjeli sa okićenim božićnim drvcetom, zvonca, svijeće, šišarike, šarena jaja, pilići i zeke).
Likovni dometi variraju od stereotipa do pojedinačnih vrsnih kompozicionih i kolorističkih, a nadasve dizajnerskih rješenja (iz vremena kada se to još dizajnom nije zvalo).
Može da izgleda da je mali format (uobičajene dimenzije čestitke su 9x13 cm) ograničavajući, ali on često daje veću snagu izraza, neposrednost iskazivanja misli (u slučaju čestitke osjećanja), svježinu u likovnom rukopisu, minucioznost u realizaciji, maštovitost, brzo bilježenje ideja, bogatsvo u čitanju i tumačenju.
Likovnost je u zbirci božićnih i uskršnjih/vaskršnjih čestitki Senada J. Hodovića od sekundarnog značaja, premda su neke od njih zaista uspješna umjetnička ostvarenja, posebno one sa secesijskim izrazom. Ipak, istorijska vrijednost dokumenta je primarna. Svjedoci vremena, čestitke nisu samo odraz ličnosti pošiljaoca već i transponovanje u autentičnost ambijenta ili isječci svakodnevnice. One sublimišu mnogo podataka o religijskom kontekstu praznika, podataka o njihovom običajnom aspektu (etnološka vrijednost), ili o (kako tvorac kolekcije objašnjava) “... o aktuelnim, živim temama na starim razglednicama ... koje nužno nose i patinu vremena, kao bitnu kategoriju našeg ličnog i kolektivnog sjećanja“. Posebnu sociološku, ali i jezičku studiju zaslužuju želje i poruke zapisane na starim čestitkama.
Kolekcije ove vrste rijetko se predstavljaju javnosti (slične izložbe organizovane su u Koprivnici u decembru 2004. i u Ivanecu 2005. godine) što dodatno doprinosi atraktivnosti ovog nesvakidašnjeg projekta, koji će umnogome obogatiti znanja, oplemeniti duh, uvećati prazničnu radost i podsjetiti nas na činjenicu da Božić i Vaskrs bližnjima ne moramo čestitati elektronskom poštom.

RAGIB LUBOVAC
Likovne studije akta u egzilu
10.12.-31.12.2009.

Sanela — 2009-12-10T11:29:00Z

RAGIB LUBOVAC, crtač, grafičar i slikar, rođen je 1932. godine u Mrkonjić Gradu. Diplomirao je na Akademiji primenjenih umetnosti u Beogradu 1959. godine. Bio je profesor na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu.
Izlagao je na bezbroj grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Samostalno je izlagao u Sarajevu, Zagrebu, Novom Sadu, Zemunu, Parizu, Aschaffenburgu, 's-Heerenbergu i Landsbergu.

Nagrade:
Nagrada za crtež na izložbi Jugoslavenskog portreta u Tuzli 1971. i 1975. godine
Nagrada za grafiku na 14. likovnim susretima u Subotici 1975. godine
Nagrada za slikarstvo na izložbi Collegium artisticum u Sarajevu 2002. godine

« Za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu živio sam četiri godine u Njemačkoj. Crteži i slike su mi bili sredstvo terapije. Izlagao sam u Freiburgu, Ausburgu, Leipzigu, Göttingenu i Münhenu u kojemu sam sa grupom njemačkih kolega bio uključen u program večernjeg akta – crtanje ili slikanje po živom modelu – prikaz nagog ljudskog tijela u različitim položajima i pokretima, gdje je nastalo bezbroj studija, od kojih ovdje jedan dio izlažem. Tu sam, za svoj duševni moto, prihvatio misao filozofa Sörena Kierkegaarda:
“Šta će donijeti budućnost? To ne znam, ništa ne znam. Kao kada se pauk sa čvrste tačke baca dole u svoj ponor i vidi stalno prazan prostor pod sobom. Tako prolazim i ja.“ »

O Ragibu Lubovcu:

“Zaokupljen je motivima iz kulturno-historijske baštine Bosne i Hercegovine, u kojima otkriva simbolička i metafizička značenja (Bijelo turbe, 1970: Elementi Bosne, I, II,1975)

“Piše o problematici likovne pedagogije“ (Likovna enciklopedija Jugoslavije), i baštini bosanskih stećaka.

“Svijetle tačke među mladima su Ragib Lubovac i Mersad Berber: prvi je zastupljen briljantnim crtežima, a drugi grafikama odnjegovane kulture i naglašene poetičnosti”(izložba ULUBiH-a u Zagrebu, Vladimir Maleković)

“Ovi (raniji) crteži su pravi mali biseri, putem kojih prodiremo u čudne prostore i tragamo za tajnama slikareve ličnosti“ (Muhamed Karamehmedović)

“Njegove su figure na neki način otete gravitaciji, ali u lirskom zanosu“ (Vanda Ekl)

“Lubovac ostaje kod čistog grafizma crno-bijelih odnosa i uspijeva svom obliku udahnuti sugestiju snažnog metafizičkog prijenosa“ (Ivan Lovrenović)

“Lubovac se predmetu toliko približio da je time skoro sasvim isključio njegovu okolinu“ (Ibrahim Krzović)

REVIJALNA IZLOŽBA ČLANOVA UDRUŽENJA LIKOVNIH UMJETNIKA BOSNE I HERCEGOVINE

Sanela — 2009-11-24T13:07:00Z

otvorenje: utorak, 24. novembar 2009. u 19.00 sati
24. novembar - 10. decembar 2009.

spisak izlagača:

1. Nerica Abdulić-Osmančević
2. Amela Ajanović
3. Mujo Alagić
4. Josip Alebić
5. Izet Alečković
6. Elma Alić
7. Suzanne Arbanas
8. Šefik Arnautović
9. Muhamed Bajramović
10. Amer Bakšić
11. Mirsada Baljić
12. Maja Behmen-Novalić
13. Smail Bostandžić – Bato
14. Admira Bradarić
15. Ante Brkić
16. Miralem Brkić
17. Rahima Bulić – Džidža
18. Alisa Čaber
19. Hasan Čakar
20. Arleta Čehić
21. Efendira Čehić-Habiba
22. Plamenko Čengić
23. Sead Čerkez
24. Boris Čistopoljski
25. Vjekoslava Čondrić
26. Ivana Ćavar
27. Lejla Ćehajić
28. Muhamed Ćeif
29. Muradif Ćerimagić
30. Hazim Ćišić
31. Edin Dervišević
32. Alen Džindo
33. Romana Džinić
34. Selver Džonlagić
35. Snježana Đelmić
36. Larisa Đurić
37. Željko Filipović
38. Đuro Fišer
39. Elvira Garibović
40. Isak Garibović
41. Šemsa Gavrankapetanović
42. Marko Gido
43. Antonija Gudelj
44. Sulejman Haljevac
45. Azra Hamzagić
46. Boris Hodak
47. Džeko Hodžić
48. Kemal Hromić
49. Ahmet Hundur
50. Fehim Husković
51. Hajro Ishak
52. Alica Jakirović
53. Anel Jakirović
54. Ilonka Jasak
55. Ilvana Kadijević
56. Avdo Kalesić
57. Adina Kero
58. Mehmed Klepo
59. Antonija Konaj
60. Amra Kozić
61. Savka Krčmar
62. Mersad Kuldija
63. Marko Kusmuk
64. Ragib Lubovac
65. Nada Martinović
66. Mirsada Masal
67. Ljubomir Milojević
68. Hamid Muhović
69. Samra Mujezinović
70. Mehmed Muratović
71. Jasminka Müller
72. Samir Nesimović
73. Dževdet Nikočević
74. Ibrahim Novalić
75. Dragana Nuić-Vučković
76. Adela Nurković
77. Naida Oruč
78. Renata Papišta
79. Mustafa Pašić
80. Tomislav Perazić
81. Dragana Perišić
82. Branko Popović
83. Amar Porobić
84. Mensur Porović
85. Žana Pozderac
86. Zvonimir Požar
87. Affan Ramić
88. Džengis Redžepagić
89. Džemila Rekanović
90. Ivana Ribičić
91. Šemsa Salihbegović
92. Raib Salihefendić
93. Alija Sarač
94. Mustafa Skopljak
95. Igor Sredojević
96. Isidora Stomatović
97. Mehdija Suljević
98. Damir Šabić
99. Dženan Šehić
100. Berina Šuščević
101. Fuad Topčagić
102. Zlatko Trako
103. Branka Turkić
104. Antoin Twerenbold
105. Mensur Verlašević
106. Ljiljana Vidaković
107. Biljana Vrbić-Mačak
108. Nikola Vučković
109. Vesna Vuga-Sušac
110. Enis Zaimi
111. Tea Zubović
112. Avdo Žiga

SALIM OBRALIĆ
Izložba grafika i skulptura
10.11.-04.12.2009.

Sanela — 2009-11-10T12:51:09Z

otvorenje izložbe: utorak, 10. novembar 2009. u 19.00h

SALIM OBRALIĆ rođen je u Maglaju 1945. godine. Završio je Srednju školu za primjenjene umjetnosti u Sarajevu 1965. godine, Akademiju likovnih umjetnosti 1971. u Beogradu i postdiplomski studij slikarstva u klasi profesora Mladena Srbinovića 1974. godine u Beogradu. Od 1972. godine član je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine (ULUBiH).
Redovni je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.

Ibrahim Krzović
– predgovor kataloga izložbe

Sabiranja, susreti i sinteze čine stanja u kojima egzistira moderni svijet, savremeni intelektualizam i kreativnost. Ponašanje i iskaz u kontemplaciji postalo je obilježjem generacije umjetnika od sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća a obilježjem je umjetničkog svijeta i danas. Zna se, istina, da je i Cezanne tražio sebe u ''muzejskoj umjetnosti'' a zna se za mnoge talase neoklasicizma: od bizantske umjetnosti, renesanse, pravaca 18. i 19. stoljeća do slučajeva u modernoj i postmodernoj umjetnosti. Svi su bili plodonosni. Savremeni umjetnik, izgleda, više nego ikad ''trpi'' i širinu i dubinu civilizacijskih naslaga i produkata. Istovremeno, neuporedivom širinom i izobiljem okružuje ga savremeni svijet. Nikad pojedinac nije bio prisutan toliko u svijetu kao što je to čovjek danas. Stoga je umjetnik postao odgovoran za sve što se zbiva, stoga u vizuelnoj umjetnosti, za razliku od Braqueovih i Picassovih kolaža, sada se mogu naći djela sa stotinama i hiljadama kolažiranih isječaka, indikativnih naslova i fotosa. Stoga se u video radovima susreću citati nekih mjuzikla u savremenoj scenografiji, stoga umjetnik postaje i kostimograf i scenograf; slikar pjeva i igra, recituje u svom radu i izrazu, slikar projektuje i uređuje trgove, poigrava se sa historijskim arhitektonskim zdanjima, mijenja krajolik i prirodu. Sva ova sabiranja i sinteze, nekad šire, nekad lokalno, nekad bliže nekad dalje, zahvataju djelo i djelovanje savremenog umjetnika. Nekad se to čini eksplicitno, drugi put su vrijeme i egzistencijalno prisutni samo simbolično, u tragu artističke geste ili u znaku. To posjeduju djela Salima Obralića, nastala u posljednje tri decenije dvadesetog stoljeća kao i ova, iz prvog desetljeća ovog stoljeća.

Drvorezi u boji Salima Obralića pod naslovom “Prostor“, iako su, kao i većina njegovih djela iz posljednje decenije, formalno anikonični, spajaju u sebi tragove i ovih turbulentnih i nekih srećnih vremena. Drvorezi su takođe djela umjetnikovih sublimiranih misli i o onome što zatiče u predanju, poeziji, muzici, graditeljstvu. Drvorezi inspirisani starim tkanicama prizivaju sjećanja o radu naših predaka čiji rad lijepim priziva likove i šumove tkačkog stana, djevojačku pjesmu, ljubavni dert, razgovore i ono proticanje što u sadašnjost unosi proteklo. Ono čime ovakvi radovi Obralića jesu u savremenom izrazu, savremenoj likovnoj produkciji, ovovremeni, je ono u njima što htijenjem ili stanjem i inercijom duha sam umjetnik u njih ugradi pa se načas ovi drvorezi doimaju kao megaurbane strukture, bliski su estetici dekonstruktivizma. I sama likovna supstanca, struktura drvene ploče, boje i živa i izvorna lična gesta umjetnika jesu ovovremeni.

Skupinu drvoreza u boji čine dva srodna ciklusa i, osim jednog iz 2007. godine, ostali, njih petnaest, nastali su u 2008. godini. Osnovna likovno-tehnička struktura je zajednička ili vrlo slična. Prisustvo strukture drvene ploče, čini se, jače je u drvorezima na kojima kompoziciju čine geometrijski oblici unutar kojih se razaznaje geometrija trokutastih nizova starih ponjava. U podvrsti ove teme su krug, segment kruga, pa sa dodacima trokutastih polja ovi listovi, s plošne razine tla i enterijera, fragmenta tkačke manire neke stare radinosti, slaganja, oblikovanja, bojenja, pređu i u pejzažne, solarno-lunarne i planetarne prostore. Budući da svi nose naziv “Prostor“, valjalo bi primijetiti da umjetnik sugerira neku vrstu geofizičkog i likovno-geometrijskog prostora, srodnog jednako težnjama neoplasticizma dvadesetih godina 20. stoljeća, i jednoj vrsti autohtonog purizma takvog kakav je na ovim prostorima bio stoljećima emancipiran od figurativnih slikovnih sadržaja i kojeg svjedoče tkanice s minimalističkim bijelo na bijelo.

Ciklusom monotipija, slika – grafika, nastalim uglavnom tokom 2004. godine, Obralić je, za naše prilike, obnovio ovu, uobičajeno je reći, grafičku umjetnost. U ovom slučaju, u prvom planu je sinteza pikturalnih i tiskovno-grafičkih sredstava koja su mu inače, svako za sebe, bila svojstvena i po naobrazbi i po vokaciji. Zapravo, cijeli ciklus na najbolji način govori o mogućim prožimanjima medija, s tim što je katkad snažnija boja, što su vrednije mrlje, boja procvjeta u tašizmu, kao kod starog Tiziana, kao kod Polocka, otkrivajući primarnu ljepotu boje, slikarstva u njegovoj procesualnosti. Svako polje, svaki disk čini se kao sazviježđe, kozmički svijet i oblikom grafičko-slikarskog polja i iskrenjem boje, nose nas u neka prostranstva. Međutim, Obralić, i pored asocijacija na planetarni svijet, prije svega otvara prostranstva pikturalnog svijeta, kreće se, uranja, otkriva prostore koji nemaju ni istok ni zapad, ni gore ni dolje, ni prije ni sad. Možda ipak samo ono ''sad'' i koje nas, zbog odsustva pokazatelja lokaliteta ali identitetom same i čiste likovnosti, ostavlja u dilemi: je li ono što je napravio otkrivena duboko skrivena tajna likovnosti, koja se samo dijelom vizualizira, jedna vrsta bitka ili je to samo njegova tvorevina? Drugi dio ovog ciklusa monotipija, nastao na kružnim bakarnim pločama, ostvaren je manje pikturalnim a češće linearnim elementima. Događaj se razvija iz centra prema vani, ili su u pitanju vrtloženja, centripetalne i centrifugalne sile koje svakako dodiruju duhovno kretanje i na jedan minimalistički način sjedinjuju i ono sićušno i ono opšte ovoga i nepoznatog svijeta.
Bakarna ploča kružnog oblika, najprije kao objekt za sebe i kao objekt prostorno plastičkog karaktera, kakvi su bili serija bakarnih stubova, bakarnih diskova mobila, oblikovani i plastički i grafički i graverski, poslužila je i za posebnu avanturu umjetnika. Slično konceptu drvoreza u boji, konceptu dvoslojnog djela, Obralić je i na kružnim pločama diskovima sabrao i spojio i kontekstualno i ekspresivno, elemente artističke tradicije i savremene geste, naročito na nivou sredstava materijalizacije. Bakar se javlja, kao i u ciklusu bakarnih ploča – mobila, kao stari materijal široke primjene u zanatskoj tradiciji, prisutan u memoriji starijih, pa i ''živ'' i podatan i višestruko koristan i primjenjiv materijal koji se Obraliću nadaje podatnim plasticitetom, toplinom boje, pa sam po sebi posmatran u svojoj toploj, plemenitoj čistoti i jednostavnom, ali novom impresivnom kružnom obliku, čini se kao neka vrsta ready madea. Pored toga, u tradicionalnoj obradi bakra, gravira je bila česta intervencija i način ukrašavanja. Salim Obralić je reagirao i kao grafičar na način da je pred bakarnom pločom osjetio taj izazov starih majstora sawata i poput starih majstora bakroreza: Dürera, Rembrandta, Piranesia, osjetio je potrebu da novom energijom i alatima, kao što je šajba, ureže strelaste linijske sklopove i arabeskno-kaligrafske ovale manirom plesa, geste djeteta, na način da sve graniči s potpunom slobodom, škrabotinom ili visoko kontrolisanim crtačko-graverskim postupkom koji se doima kao jedna nova vrsta graversko-grafičkog rituala.

U protekloj deceniji, kad su nastali novi ciklusi, Salim Obralić je razvio još jedno usmjerenje. Sad se već vidi da je u ovom periodu u njegovom radu značajno mjesto zauzela skulptura u drvetu. Djelovanje u prostoru i bavljenje predmetom, objektom, bili su i ranije prisutni u njegovom radu (bakarni diskovi, mobili, serija bakarnih i kartonskih stubova). Međutim, u novom ateljerskom okruženju, u ljepoti staništa punog tajni i tragova života i rada čovjeka, stanja i mijena prirode, javila se potreba da se taj osjećaj za plasticitet i prostor oživi. Nametnula se želja da neke predmete i dijelove drvene građe ''doradi'' ili podvrgne ozbiljnijem i složenijem tretiranju. Tako se u ovoj seriji skulptura u drvetu mogu nazrijeti stari oblici i predmeti naivno folklorne tradicionalne obrade drveta te, takođe stara patina. Sve to: i oblik i faktura i patina, Obralićevom obradom prelazi u plastičko-prostorne simbole a ono primarno-tradicionalno poprima novo, simboličko-pop-artističko. Bivalentnost skulptura ovog ciklusa jednako je prisutna i u pojedinačnom djelu, kao i u složenim skulpturalno-prostornim instalacijama kad ono simbolično biva podstaknuto bojom koja ovim skulpturama daje obilježje djela umjetnika savremenog senzibiliteta.

Djelo Salima Obralića, gledano u cjelini, započeto za vrijeme obnove slike sedamdesetih godina, prošlo je kroz mnoge faze. U početku, sudjeluje u obnovi slikarstva, figurativno je i otvoreno je za mnoge izazove koje nalazi u neposrednom životnom prostoru. Vremenom takvo slikarstvo prelazi u slikarstvo metafizike, kad umjetnik svodi mnoge sadržaje i značenja u jedan predmet, čineći da predmet postaje sama aura egzistencijalnog i saglediv jedino u svojoj pikturalnoj formi. Poslije ove faze otvorili su se putevi istraživanja vidova likovne egzistencije predmeta: objekti – bakarni diskovi – mobili do drvenih obojenih simbola, vraćenih iz ateljea svom izvorištu – prostoru. Salim Obralić je jedinka, okrenuta često svijetu jedinke i izrazu svog autentičnog iskustva. Njegov je kreativni proces izvorni kojem prethodi primarni likovno-vizualni poticaj. To ga čini neovisnim od trendovsko-pomodnih pojava. Odsustvo spekulativnog u njegovom radu pokazuje odsustvo praznine i aktualnih kriza. Lična vodilja (mišljenje, znanje ali ne akademizam i klasicizam), čuva integritet ličnosti i stvaralački proces u relaciji umjetnika sa svijetom, održavajući dijalog i otvorenost. Likovni jezik je u skladu s jezikom govora. Riječi i potezi su puni određenošću. Kako na početku, tako i sada.

Putujuća izložba ilustracija "-35" i
izložba "Lutka u ilustraciji i animiranom filmu"

Sanela — 2009-10-20T11:25:20Z

20.10. – 3.11.2009.

U utorak, 20. oktobra u 18 sati u Gradskoj galeriji Collegium artisticum otvaraju se dvije izložbe kojima se ULUPUH (Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti) predstavlja bosanskohercegovačkoj javnosti: Putujuća izložba ilustracija “-35” i izložba “Lutka u ilustraciji i animiranom filmu”.

Izložbe se organiziraju kao dio kulturne razmjene između dva srodna udruženja, ULUPUH-a i ULUPUBiH-a, od kojih se drugi dio realizira kao gostovanje upravo otvorene izložbe suvremenog bosanskohercegovačkog dizajna u zagrebačkoj Galeriji ULUPUH.
Gostovanje ULUPUH-a u Sarajevu finansijski podupiru Ministarstvo kulture RH i Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba. Izložbu će otvoriti gospodin Strajo Krsmanović, direktor galerije Collegium artisticum te gospođa Ivana Bakal, predsjednica ULUPUH-a.

Putujuća izložba ilustracija “-35” gostovala je na međunarodnim sajmovima knjiga (Leipzig 2006., Bologna 2006.), dok je izložba “Lutka u ilustraciji i animiranom filmu” premijerno održana u Galeriji ULUPUH 2007. godine, te je ovo njeno prvo gostovanje izvan zemlje. Obje su izložbe zamišljenje kao dio šireg predstavljanja Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti bosanskohercegovačkoj javnosti, a posebno kao početak suradnje sa srodnim udruženjem ULUPUBIH (Udruženjem likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera Bosne i Hercegovine) sa kojim ULUPUH dijeli brojne zajedničke ciljeve i aktivnosti.

Izložbe će biti otvorene do 3. novembra, a izlažu:

u okviru Putujuće izložbe ilustracija “-35”:
Antonija Barić, Zdenko Bašić, Dilana Bernobić, Maja Celija, Smiljana Čoh, Milivoj Ćeran, Luka Duplančić, Ivan Gregov, Ivana Guljašević, Igor Hofbauer, Mirela Ivanković, Marijana Jelić, Ana Kadoić, Dubravka Kolanović, Srđana Modrinić, Frano Petruša, Matija Pisačić, Sanja Rešček, Danijel Srdarev, Kaća Svedružić, Tomislav Tomić, Tomislav Torjanac

u okviru izložbe “Lutka u ilustraciji i animiranom filmu”:
Zdenko Bašić, Tomislav Gregl, Marijana Jelić, Davor Međurečan, Tihana Ostreš, David Peroš Bonnot

ULUPUH, Preradovićeva 44/1, Zagreb
Tel/Fax: 01 4552 595, E-mail: galerija-ulupuh@zg.t-com.hr,
URL: www.ulupuh.hr

70 godina od osnivanja grupe "COLLEGIUM ARTISTICUM"

Sanela — 2009-10-16T13:02:00Z

16. oktobar - 10. novembar 2009.

Povodom obilježavanja 70-godišnjice od formiranja grupe "Collegium artisticum" (1939.) u Gradskoj galeriji, koja nosi ime pomenute grupe,
16. oktobra je otkrivena spomen-ploča, uručeno je priznanje "Ključ grada Sarajeva" jednom od osnivača grupe - dr. Oskaru Danonu, i otvorena je izložba "Collegium artisticum 1939".

Collegium artisticum kao sintagma već odavno se odomaćio u kulturnoj fizionomiji grada. Ovaj pojam koji se najčešće veže uz gradsku galeriju, nosi u sebi i određene doze, urbanog, prosvjetiteljskog, avangardnog, buntovnog,... Razmišljajući dakle o tom, kako se najčešće zove, prvom Collegiumu, nalazimo u njemu svevremensku težnju ovog grada, da odskoči od prosječnosti i učmalosti, da i Istok i Zapad u njemu prepoznaju pažnje vrijednu sredinu i da uz sve to zadrži u sebi vlastitu autohtonost.
I zbog svega toga čak i nakon sedamdeset godina Sarajevo se ne samo s radošću prisjeća Collegiuma, već s ponosom ističe njegove vrijednosti.

COLLEGIUM NAKON SVIH OVIH GODINA
Kako gledati na Collegium artisticum sedamdeset godina poslije. Posljednji put ovom temom ozbiljnije se bavio okrugli sto prije dvadeset godina, a jedina meritornija publikacija o ovoj grupi izašla je pred sam rat i nikada nije zvanično promovirana. Sa znanstvenog stajališta ovoj temi najveći doprinos dali su: gđa. Azra Begić i g. Neđo Šipovac priređivač pomenute publikacije. Danas, zbog određenog protoka vremena, ustanovljeni su uvjeti za objektivnu analizu, oslobođenu kako euforičnih pobjedničkih hvalospjeva nakon Drugog svjetskog rata, tako i revanšističkih i zlonamjernih etiketiranja tokom devedesetih godina. U proteklom periodu mogla su se susresti različita tumačenja, ali ono što se ovoj grupi ne može otuđiti, niti pobiti, je visoka umjetnička kvaliteta i antifašistička orjentacija.
Ova izložba bazirana je na izvornim dokumentima i ima za cilj prezentirati najširoj kulturnoj javnosti, fenomen poznat pod imenom Collegium artisticum. Prisjetiti se na njene utemeljivače i protagoniste. Istaći utjecaje drugih europskih centara koje donose studenti iz Praga, Zagreba i Beograda, te konačno, barem faktografski, predstaviti djelovanje ove grupe. Kroz izvorne dokumente nastoje se predstaviti osnovni stavovi, kako umjetnički, tako i oni ideološki. Ovaj put nije se prevelika pažnja posvećivala kasnijim svjedočenjima učesnika, koje jeste dragocijeno, ali ga ponekad treba uzeti sa rezervom. Nadam se kako će ova izložba biti tek poticaj za nove studije i nove znanstvene prikaze.
Ovdje predstavljenim umjetničkim djelima, nastojala sam predstaviti opuse slikara iz tog doba koji su aktivno učestvovali u radu Collegiuma, ali ne ona djela koja su bila izlagana na izložbama iz tog perioda. Izložena djela imaju puno određenije političke stavove, bliži su suštini ideje Collegiuma i korespondiraju sa suvremenim stremljenjima u Europi, pa iz tog razloga na Collegiumovim izložbama nisu ni mogla biti izlagana.

SVE ŠTO (BI)STE TREBALI ZNATI O COLLEGIUMU ARTISTICUMU
Collegium artisticum osnovan je 1939.g. od strane šačice intelektualaca, koji nakon studija, iz Europe dolaze u Sarajevo. U formalnom smislu ova grupa djeluje kao sekcija Sarajevske filharmonije, a po svom karakteru već u samom početku određuju se kao sintetičko pozorište, nastojeći pod tim pojmom povezati i međusobno prožeti sve grane umjetnosti. Težnja ka sintezi, ali i značajna doza spontanosti uočljiva je već kod prvog javnog nastupa grupe.
Oskar Danon, Vojo Dimitrijević, Jahiel Finci i Ana Rajs, čine osnivače koji su na samom početku odredili karakter i smjernice razvoja grupe, oslanjajući se na iskustva Burianovog teatra (Divaldo 38), te posredstvom Praga na novine koje Mayerhold uvodi u teatar. Ta suvremena stremljenja koja se pojavljuju u Europi, spojit će sa domaćom, narodnom tradicijom, stvarajući umjetničke izvedbe koje uvijek iznova plijene svojom aktualnošću i autentičnosti.
Vrlo brzo Collegium artisticum okupit će oko sebe značajne, mlade umjetnike (Ismet Mujezinović, Daniel Ozmo, Mate Baylon, Emanuel Šamanek, Ubavka Milanković, Jelena Kešeljević, Milutin Jasnić, Matusja Blum i mnogi, mnogi drugi), ali i druge mlade i školovane ljude, koji će ostaviti traga u aktivnostima Collegiuma (Emerik Blum, Nenad Radošević, Risto Besarović, Salom Šuica... da pomenem samo najznačajnije). Za nepune dvije godine kroz ovu sekciju proći će više od stotinu aktera. Posljednje predstavljanje Collegiuma imat će čak osamdeset izvođača, što je i danas sa stajališta scenske izvedbe u našim uvjetima respektabilan broj.
U sklopu svog djelovanja grupa će izvesti dvije scenske realizacije, dvije likovne izložbe, nekoliko predavanja na temu suvremene svjetske i domaće likovne scene, odnosno suremenog plesa. Održat će jedan koncert domaće muzike i izdati jednu zbirku pripovjedaka. Treba posebno istaći kako je svaki javni nastup ove grupe bio u potpunosti produciran od njenih članova. Tako se izvode literatura i muzika suvremenika, scenski pokret prati aktualne tokove u Europi. Kostim i scenografija su također suvremeni, dosta stilizirani i namjenski pravljeni za ove izložbe, te kao takvi pronalaze svoje mjesto u sintetičkom teatru. Svjetlo postaje također važan element, kojem se prilazi sa puno ozbiljnosti što rezultira posebnim scenskim efektom. Priredbe su se održavale u prostorijama Sokolskog doma (današnja zgrada FIS-a u Ulici Mis Irbina), a prema pisanju tadašnje štampe, u gradu pobuđuju veliki interes.
Kritika je o ovoj grupi pisala dosta (i to ne samo u Sarajevskoj štampi), te se o njoj uglavnom izjašnjavala afirmativno uz manje zamjerke. Najviše pažnje i prostora posvetili su u svojim člancima neka od najznačajnijih pera naše likovne kritike tog doba poput: B. Jeftića, J. Palavestre ili J. Kršića.
Po svojoj političkoj orijentiranosti jasno se da zaključiti kako su članovi grupe lijevo orijentirani i kako se duh komunističke partije osjeti u programu djelovanja, ali također je bitno istaći kako on nikada nije ugrozio slobodu umjetničkog izraza. U tom smislu treba čitavu grupu promatrati prije svega kao umjetničku. Njihovi istupi nisu direktni, ni pretjerano radikalni, a njihova umjetnost nije zloupotrebljavana u svrhe ideološke propagande. Konačno, činjenica da je i jedna takva umjerena opcija dobila zabranu rada, govori o tome da značajnija propaganda nije ni bila moguća. Može se stoga zaključiti kako je antifašizam, u izvornom smislu te riječi, osnovno političko opredjeljenje grupe.
Obzirom da većina članova Collegiuma dolazi u Sarajevo iz europskih centara u kojima se već osjeti nadolazeći rat, upozoravanje na te strahote može se tretirati više kao moralna obaveza, nego agitatorski čin. U tom pogledu, naročito se ističe predstava “Zašto plače mala Ema“. U sklopu četiri komada uprizorena tom prilikom, aluzije na rat postaju sve očitije, a i sam rat neizbježan, što dovodi do zabrane Collegiuma i kraja jedne epohe.
Sve ono što će se kasnije dogoditi sa članovima ove grupe, otvara neka nova poglavlja u njihovim biografijama. Collegium ostaje njihova uspomena iz mladosti. Uspomena na period kada su ideali dostižni, mogućnosti neograničene, a želja za djelovanjem nezaustavljiva.

autorica teksta: IVANA UDOVIČIĆ

COLLEGIUM ARTISTICUM

ISMAR MUJEZINOVIĆ RESTORAN MASOVNE ISHRANE

"VATRA" 10. - 25. februar 2010.

PAVEL POP Izložba crteža, grafika i slika (22. januar - 6. februar 2010.)