Nominalno treći a (računajući i početni, nulti, svezak) faktično četvrti broj Vizure, pojavljuje se unatoč teškoćama (koje u našim društvenim okolnostima i njima pripadnom „stanju duha“, odnosno, u stanju posvemašne tuposti i neosjetljivosti za vrijednosti znanja, obrazovanja, kulture ili umjetnosti, izgledaju sasvim „prirodno“, - dok se, istovremeno, na drugim stranama u maniri pijanih bogataša krčme ogromni novci na pozornicama konzumerističkog šunda). U tim okolnostima – u kojima je i Vizura u času osnivanja svoj motiv našla u potrebi da se kompleksnoj, dinamičnoj ali prilično rasutoj i neopravdano ignoriranoj umjetničkoj praksi vizualnih umjetnosti ponudi mogućnost refleksije i kritičkog uvida, da se likovnim umjetnostima pridruži znanje, mišljenje i kritička recepcija umjetnosti (i u sinkronoj i u dijakronoj perspektivi) – Vizura se (i) u ovom broju nastoji držati svoje programske namjere i – prateći kako aktualnu, globalnu/svjetsku/, regionalnu i bosanskohercegovačku likovnu scenu (te njihovu sinergiju i /ili interakciju) – fokusirati se na pitanje koje je koliko staro toliko i uvijek iznova novo a koje je (najmanje dvostruko) motivirano: imanentnim ili internim razlozima same umjetničke prakse i njezine vlastite historije, sadašnjosti i budućnosti ,- i eksternim razlozima njezine „društvene determiniranosti“, „društvene funkcije“ i iz tog proisteklim pitanjem uzajamne „povratne sprege“ umjetničke zbilje i društva. Stoga bi se aktualno pitanje (koje u izvjesnoj mjeri predstavlja nešto kao „fokus“ ovog broja) moglo formulirati kao pitanje: čemu (likovna) umjetnost u društvenim uvjetima i u uvjetima epohe u kojoj se umjetnost nalazi u nekoj vrsti prinudnog izbora između diktata služenja „duhu vremena“ (to znači, u službi konzumerizma, funkcionalizma, utilitarizma, kao i u službi raznolikih ideoloških projekata, projekata moći, vladavine i tržišta) -, i autoironične samonegacije, relativiranja i samoizolacije u nečemu što bi se moglo nazvati „nesretnom sviješću“ umjetnosti ili „kompleksom manje vrijednosti“ – u nelojalnoj konkurenciji na tezgama svjetskog burzovnog duha. Čini mi se da na ovoj pozadini treba razumjeti i priloge ovog broja Vizure – koji spomenuto vodeće pitanje egzemplificiraju na različitim razinama i primjerima umjetničke (i šire kulturne) prakse, uzimajući u obzir i recentna zbivanja na svjetskoj, regionalnoj i lokalnoj umjetničkog, teorijskoj i kritičkoj sceni. U tom je smislu u ovom broju problemski utemeljujući prilog Aide Abadžić Hodžić Odgovornost umjetnika i/ili odgovornost likovne kritike (uz knjigu Jean Claira), u kojemu se – na temelju Clairove dijagnoze o „dvostruko kodiranom naslijeđu avangarde“ 20. stoljeća – postavlja središnje pitanje političke odgovornosti umjetnika, pitanje odnosa umjetnosti i politike, to jest, odnosa političke povijesti i povijesti umjetnosti (tačnije: „historijske avangarde“ koja „zaboravila svoja dužnosti i svoje moći“, utapajući se ili u indiferenciji /= praznom formalizmu lišenom sadržaja/ ili u kompromisima, ili u konformizmu spram različitih povijesnih konstelacija i odnosa moći). Stoga autorica ovog priloga osnažuje (inače zaboravljeno?) pitanje odgovornosti umjetnosti pred izazovima epohe, te na primjeru iskustva bosanskohercegovačkih umjetnika devedesetih godina evocira moralni kapacitet umjetničkog angažmana, kapacitet otpora zlu u „apsolutno graničnoj situaciji“ u kojoj je umjetnost bila egzistencijalna činjenica i moralna odluka, a time i svojevrsna politika slobode i ljudskog dostojanstva. Na ovoj niti vodilji su koncipirani i ostali prilozi broja, na primjer: izuzetno poticajan razgovor za Beral Madrom (likovnom kritičarkom i kustosicom te selektoricom Turske na Venecijanskom bijenalu), pod naslovom Umjetničko tržište naklonjeno je neodgovornim kustosima, u kojemu se izravno tematizira politika svjetskih likovnih priredbi koja je (također) izložena udarima globalnog konzumerizma. Uvidu u globalnu praksu i stanja likovnih umjetnosti, komplementarno je osvjetljenje suvremene bosanskohercegovačke likovne scene, njezinih unutarnjih aporija, njezine novije povijesti, njezinih (kreativnih ili društvenih) opterećenja, kao i svjedočenje o osobnom umjetničkom credu, - u svjedočenju velikog imena bosanskohercegovačkog slikarstva, Mehmeda Zaimovića, što ga Vizura u obliku razgovora donosi u ovom broju. Da umjetnost kao i umjetničko-kritička i kulturno-kritička refleksija ne mogu „prati ruke“ pred najdramatičnijim izazovima epohe, pred praksama nasilja, da se ne mogu praviti „nedužnima“- nego se moraju smatrati upravo obaveznima da zauzmu stav prema i društvenim izazovima, - pokazuje i prilog Simptom žrtava: posttraumatski stresni poremećaj i kultura, autorice Ane Peraice. U teorijske ili umjetničko-historijske ili istraživačke priloge (koji time nisu manje „angažirani“) uvršteni su tekstovi Seada Alića Perspektiva slikovnog i verbalnog (koji otvara problem odnosa slikovnog/znakovnog i verbalnog medija, ili, ako hoćemo, problem slikovnosti riječi i rječitosti slike), potom prilog Daria Gambonija Moderna umjetnost i ikonoklazam koji je
(u najmanju ruku) poučan u onom smislu u kojemu iz perspektive povijesti umjetnosti pokazuje da nešto kao „histerija Novog“ (sa svim svojim manama i vrlinama) odavno prati umjetničke epohe, što bi i mnogi naši umjetnički suvremenici mogli uzeti na znanje te tako izbjeći suvišan posao otkrivanja tople vode. U kritičko-istaživačke priloge spada i tekst Samedina Kadića Ka političkoj kritici kulture? koji direktno referira recentnu bosanskohercegovačku kritičku praksu, javno obrazovanje kritičke svijesti i interakciju sa politikom i političkim situacijskim determinizmom. Najzad, ali ne kao posljednje, u sadržaj ovog broja Vizure ulaze prilozi koji prate žive događaje na bosanskohercegovačkoj likovnoj sceni: Banja Luka, Izložba Međuprostor (Muzej Savremane umjetnosti RS), Sarite Vujković; Pozitivna estetiksa (uz momografiju Radenka Miševića), Sadudina Musabegovića; Bihać – umjetnost bez akcije; te Zvono prije „Zvona“ Irfana Hošića; Sarajevo – Homo ludens u bajci od papira (izložba Jagode Buić u Collegiumu artisticumu) Branke Vujanović; Kratki pregled stripa, Emira Pašanovića. I ovi uvidi u tekuća stanja stvari na likovnoj sceni, pokazuju da unatoč svih nevolja koje se tiču kako kreativnih kapaciteta, uvjeta i okolnosti aktualnih umjetničkih praksi, tako i specifično lokalnih kao i općih izvanjskih (društvenih, ekonomskih, kulturnih ...) ograničenja, - likovna umjetnost (izgleda) nije sasvim zaboravila niti svoju spoznajnu niti kritičku obavezu. Vizura sa svoje strane daje prilog jednoj takvoj nadi.
Sulejman Bosto
